Marko Vego, rođen 8.01.1907. u Čapljini, umro 26.02.1985. u Sarajevu, arheolog, epigrafičar i historičar.
Marko Vego je rođen 1907. godine u Čapljini od oca Joze, radnika Duhanske stanice. Završio je klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu, teološki fakultet u Frajburgu (Freiburg in Breisgau u Njemačkoj) i u Zagrebu, a filozofski fakultet u Zagrebu /historija/ i profesorski ispit u Beogradu. Kao profesor historije radio je u Državnoj realnoj gimnaziji u Nikšiću od 1938. do 1944. Učesnik antifašističkog pokreta od 1. oktobra 1944. do 15. maja 1945. Profesor je na prvom Učiteljskom kursu u Trebinju, a od 22. februara 1945. je direktor Partizanske gimnazije u Trebinju. U periodu 1946-1947. bio je direktor Državne realne gimnazije u Mostaru, a od 19.9.1947. profesor Učiteljskog kursa u Sarajevu. U periodu 1949-1950. direktor Učiteljske škole u Sarajevu. Od 25.8. 1950 do 9.12.1957. bio je direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Penzionisan je 1965. godine. Za svoj naučni i kulturni rad dobio je više javnih priznanja u Bosni i Hercegovini (najznačajnija 27.- julska nagrada).
Predmet naučnog interesovanja Marka Vega uglavnom je bio srednji vijek. Najznačajnije rezultate dao je na polju arheologije, numizmatike, epigrafike i topografije historije srednjovjekovne Bosne. Objavio je preko 300 radova.
U studijama „Civitas Vrhbosna (postavljanje problema i rasprava)“ i “Postanak imena Bosna i Hercegovina”, Vego navodi niz značajnih podataka o području današnjeg Visokog, značaju i ulozi ovog prostoru u historiji Bosne i Hercegovine. U nastavku donosimo neke od tvrdnji Marka Vege.
– „ Iz povelje Bele IV iz 1244. godine E. Fermendžin pogrešno smješta crkvu Svetog Kuzme i Damjana u župu Mel umjesto, prema ispravnom tekstu u faksimilu u Melu (Milima), današnjem području Arnautovića kod Visokog, gdje se vide ostaci dviju crkava pronađenih s grobovima i u njima prilozima tekstila bosanskih vladara. Ovo se područje u tursko doba nazivalo nahijom Visoko. Nema sumnje da se ovdje radi o Milima kod Visokog koji se u kasnijim izvorima srednjeg vijeka spominju sa franjevačkim samostanom Svetog Nikole. U okolici Arnautovića postoji i danas brdo Miljevac i naselje Bosnići. Područje Mili pripadalo je bosanskoj latinskoj biskupiji jer nas o tome obavještavaju darovnice ugarsko-hrvatskih vladara u XII i XIII stoljeću. Bosanski krstjani su imali sjedište u susjednim Moštrima u XIV stoljeću, a kasnije u Janjićima i ostalim mjestima Bosne.
– Postavlja se pitanje kako je bosanska biskupija dobila svoje zvanično ime od imena Bosna. Ne bih se složio s mišljenjem učenjaka da je stara biskupija Bistue dala svoje ime bosanskoj biskupiji. Jezički je teško objasniti da je ime Bosna izvedeno od imena Bistue iz IV stoljeća. Mislim da su stari Sloveni staro, predslavensko ime rijeke Bosne potisnuli i donijeli pri doseljenju sa sobom svoje novo ime Bosna.
– Ime Bosna je slovenskog porijekla i prvenstveno se odnosi na današnje Visoko s okolicom, centrom prave Bosne. Za sad ćemo se ograničiti na objašanjavanju imena naselja Vrhbosne, a nuzgred Bosne (Visokog). Mislimo da se stvar objašanjava ovako. Postojala su dva lokaliteta (naselja). U Gornjoj Bosni s imenom Bosna, dok je drugi lokalitet Bosna (Visoko) u Donjem dijelu Gornje Bosne. Mislimo da Vrhbosna označava naselja u gornjem dijelu Gornje Bosne. Ovdje se radi o antitezi imena dvaju naselja. Takvih slučajeva ima mnogo u naseljima srednjeg vijeka sa izrazom gornji i donji, iako se radi o istom imenu, npr.
– Gornji i Donji Konavli, Gornja i Donja Vitalina. Čuvanje imena Bosna za oznaku visočkog područja i samog Visokog i naselja Mili koje se u jednoj povelji Bele IV iz 1244. godine pominje pod imenom Mel, ostalo je dugo u bosanskoj diplomatici. Tako ban Tvrtko Kotromanić u pismu od 1366. godine piše Veneciji da se nakon bijega od pobunjenika u Bosni ponovo vratio u posjed ne čitave Bosne. Pismo je napisao u Bosni, in Bossina. U istrazi heretika i njihova vjerovanja u izjavi Jakoba Beha se pominje mjesto Boxena ili ti Bosna koja je podložna banu Bosne i raškom kralju. Tu se izričito pominje mjesto Boxena, pa nema sumnje da se to odnosi na Visoko sa okolicom zvanim Bosna. Beh je došao da uči novu nauku kod bosanskih učitelja – magistera, svakako u Moštri, gdje je bio samostan ili hiža bosanskih monaha. Moštre uistinu ulaze u područje imenom Bosna.
Dubrovčani su nastavili ovu tradiciju s imenom Bosna za oznaku Visokog kad su pisali svojim carinicima u Bosni i u Srebrenici. Vidi se da pisar dobro razlikuje Srebrenicu i Bosnu naselje jer su i jedna i druga u pokrajini Bosna. Dubrovački pisac Orbini je napisao da je ban Stjepan II Kotromanić umro u Mileševu i pokopan u svojoj crkvi sv. Nikole. Ovdje Orbini Mile naziva Mileševom, što se iz historijskih izvora dade jasno zaključiti. Dubrovčani su u svojim knjigama napisali 1380. godine da je Bosna različita od Novog Brda i Prače, gdje im se nalaze trgovci.
– Činjenica da se u srednjem vijeku spominje bosanska kustodija bosanske vikarije u blizini Visokog (u Milama) dokazuje da se Visoko s bližom okolicom zvalo Bosnom. Pod imenom Bosna podrazumijevala su se sela Moštre, Arnautovići i Bosnići. Bartolomej Pizanski 1385/90. godine, piše o bosanskoj kustodiji. Da je custodia bosnensis bila u Milama (Arnautovićima), dokazuje generalni kapitul cismontanske franjevačke familije od 24.05.1493. godine (custos s. Nicolai Mili)
– Godine 1203. papin legat Ivan Kazamare bio je prisutan kad su bosanski krstjani učinili ispovijest vjere i odrekli se skizme. Na kraju spisa stoji napisano “Rađeno u Bosni (apud Bosnam) na mjestu koje se zove Bulino polje, i to pokraj rijeke”. Vidi se da po običaju onog vremena pisar stavlja kod oznake mjesta izdavanja nekog pravnog akta latinski izraz apud umjesto in (u), što označava isto. Kad papa piše pismo iz Rima često stavlja izraz pisano “kod Starog Brda”. Tako isto izraz kod Trogira (apud Tragurium) označava isto što i u mjestu Trogiru, itd. U ispovijesti bosanskih krstjana 1203. godine se navodi da su se zakleli svi krstjani ili braća iz Bosne na čelu sa Ljubinom ili Bragetom. Ovdje se očito radi o braći kaluđerima iz Moštre gdje su krstjani imali svoj samostan, ali na području šireg naselja Bosna.
– Pita se, gdje se onda može ubicirati Bilino polje. Mislim da se ovo polje nalazilo na istom mjestu, gdje je danas Topuzovo polje i lokalitet Brod, upravo nasuprot najstarijim bosanskim crkvama zapadnog obreda i grobovima bosanskih kraljeva. Tu je u blizini nađen i ćirilski natpis Kulina bana iz 1193. godine. Nema historijskih dokaza da je bliže Visokog bio ikad neki drugi samostan, hiža bosanskih krstjana. Zato je najvjerovatnije da se glavno mjesto župe Mili nazivalo Bosnom sa širim svojim područjem jer obadva dokumenta sa izrazom Bosna upućuju nas na konkretno naselje, a nikako na pokrajinu Bosnu. Prema tomu bilinopoljska ispovijest ne pominje rijeku Bosnu nego naselje iako se zbor održao pokraj rijeke. To je prirodno jer je stolno mjesto u prvom redu bilo u sadašnjem Visokom, iako su banovi i kasnije kraljevi Bosne imali i na drugim mjestima svoje kurije za izdavanje povelja, pisama i dočekivanje domaćih i stranih ljudi.“
Neke od teorija prof. Marka Vege još treba da budu dokazane ili opovrgnute naučno-istraživačkim radom.
U prilogu fotografije iz fundusa Zavičajnog muzeja:
Historijska karta srednjovjekovne bosanske države, autora prof. Marka Vege i fotografije sa sondažnih arheoloških iskopavanja na Milima 1967. godine prilikom kojih se naišlo na netaknute srednjovjekovne grobove sa stećcima utonulim u zemlju koji se nisu primjećivali na površini. Ova istraživanja u organizaciji Zavičajnog muzeja Visoko vodila je stručna ekipa u sastavu Ljiljana Tomičić, Pavao Anđelić i Ante Kučan.
- POSJETA ETNO RADIONICI U GODUŠI U OKVIRU SIMPOZIJA INTERNACIONALNOG VIJEĆA ZA TRADICIONALNU MUZIKU
- Snimanje srednjovjekovne utvrde Čajangrad
Categories: Fotogalerija, Novosti