Arheološko područje Mili – Zavičajni muzej Visoko

Arheološko područje Mile – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko

Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 32/03.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 1. do 7. jula 2003. godine, donijela je

O D L U K U

Arheološko područje Mile – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. 690 i k.č. 696, k.o. Alaudin, općina Visoko, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02 i 27/02).

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.

Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za rehabilitaciju nacionalnog spomenika.

Vlada Federacije posebno je dužna osigurati provedbu “Globalnog rješenja zaštite i uređenja arheološkog lokaliteta Mile-Arnautovići, Visoko”, koje je pripremila nadležna služba zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite), što podrazumijeva i sljedeće nužne aktivnosti:

– dislokaciju lokalne saobraćajnice na trasu paralelnu sa željezničkom prugom,

– dislokaciju objekata sa k.č. 695, 691,692 i 693.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se zaštitne zone, kako slijedi:

I zona zaštite koja obuhvata k.č. 690 i k.č. 696, što uključuje: arheološke ostatke Krunidbene i grobne crkve bosanskih kraljeva.

U I zoni nije dopuštena nova izgradnja, postavljanje privremenih objekata i ostale radnje koje bi mogle utjecati na izmjenu područja.

II zona zaštite obuhvata k.č.687, k.č.688, k.č.689, k.č.692, k.č.692, k.č. 691, k.č.692, k.č.693, k.č.695, k.č.692, k.č.698, k.č.701, k.č.703, k.č.704, k.č.705.

U II zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

– zabrana građenja,

– zabrana odlaganja svih vrsta otpada,

– zabrana obavljanja svih radova na infrastrukturi, osim u izuzetnim slučajevima uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite.

III zona zaštite obuhvata zaštitni pojas u širini od 50 m od granica II zone. U ovoj zoni provode se slijedeće mjere zaštite:

– zabrana građenja proizvodnih privrednih objekata,

– zabrana odlaganja svih vrsta otpada.

U III zaštitnoj zoni dopuštena je restauracija, rekonstrukcija i adaptacija objekata koji su postojali prije 1992. godine, interpolacija objekata maksimalne spratnosti P+1 (6,5 metara visine do krovnog vijenca), maksimalnih horizontalnih gabarita 12X10 m, sa kosim krovovima maksimalnog nagiba 45 o, pokrivenim crijepom. Detaljni planovi prostornog uređenja i urbanističko-tehnički uvjeti za izgradnju novih objekta moraju sadržavati saglasnost nadležne službe zaštite.

Iznošenje arheoloških nalaza sa arheološkog područja iz tačke I stav 1. ove odluke koji se nalaze u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu i Zavičajnom muzeju u Visokom iz Bosne i Hercegovine, a koji su popisani u inventarnim knjigama nalaza muzeja, nije dopušteno.

Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke, dopušteno je privremeno iznošenje arheoloških nalaza iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini. Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti arheološke nalaze.

Komisija u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.

VII

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje i nadležnoj službi zaštite, općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II – VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VIII

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH» i «Službenim novinama Federacije BiH».

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj 06-6-894/03-2

jula 2003. godine

Sarajevo

Predsjedavajuća Komisije

Amra Hadžimuhamedović

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

Na osnovi Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 2, stava 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacinalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8., Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Komisija je na sjednici održanoj od 1. do 2. jula 1999. godine donijela odluku o stavljanju arheološkog područja Mile, Arnautovići, općina Visoko na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod nazivom Srednjovjekovni lokalitet Mile-Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, pod rednim brojem 766. U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V, stav 4. Aneksa 8. i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

– dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

– podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o eventualnim oštećenjima u toku rata, podatke o eventualnim intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd,

– historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:

Podaci o lokalitetu

Lokacija

Arheološko područje Mile nalazi se na k.č. 690 i k.č. 696, k.o. Alaudin, naziv parcele Trapovi, u općini Visoko.

Selo Arnautovići (naziv je dobilo u 17. ili 18. stoljeću) – srednjovjekovne Mile- smješteno je u Visočkom polju, na desnoj strani Bosne, blizu ušća rječice Goruše. Okruženo je visokim nasipom željezničke pruge, cestom i koritom rijeke Bosne. Oko 2 km je udaljeno od stare varoši Podvisokog, a još bliže su Biskupići i Moštre, poznati politički i kulturni centri srednjovjekovne Bosne. Prema sjeveru je tuda vodio put za poznata historijska i kulturna srednjovjekovna mjesta Sutjesku i Bobovac, a prema jugu za Podvisoki, Milodraž i Fojnicu.

Lokalitet na kojem se nalaze ostaci crkve zove se Zidine ili Crkvina, nalazi se uz sjeverni rub sela, blizu desne obale Bosne.

Na današnji izgled područja poseban utjecaj imala je gradnja željezničke pruge 1947. godine. Tom prilikom ruševine su grubo poravnate i na njima podignute barake za smještaj omladinskih radnih brigada. Izgrađena je i uskotračna željeznička pruga, kasnije pretvorena u cestu, kojom je područje zajedno sa crkvom presječeno na dva dijela. Uz put su građeni privatni stambeni objekti, od kojih se jedan nalazi neposredno uz lokalitet.

Historijski podaci

Istraživani dio lokaliteta Mile (u pisanim izvorima: Mile, Sv. Nikola, Visoko, Mileševo) smješten je na području nekadašnjeg bogatog neolitskog naselja koje je datirano u period od oko 2600-2400.godine p.n.e.

Prvi put se spominju u povelji Bele IV iz 1244. godine kao posjed Bosanske biskupije (“in Mel apud eclesiam Cosme et Damiani” tj. U Melu kod Crkve sv. Kuzme i Damjana) (Anđelić, 1979, 232-233).

U XIV stoljeću, pored Kraljeve Sutjeske, u Milima je bilo bansko sjedište i centar državnog života.

Između 1326.i 1329. godine u Milima je izdata povelja kojom su ban Stjepan II Kotromanić i njegov brat knez Vladislav, dali u feud župe Banicu i Donje Krajeve knezu Vukosavu Hrvatiniću.

Na zemljištu Bosanske biskupije, spomenute u povelji iz 1244. godine, podigao je ban Stjepan II Kotromanić prvi franjevački Samostan sv. Nikole.(Ančić, 1985, 104-106).

godine ban Tvrtko i njegova mati su posebnom poveljom, izdatoj u Milima, potvrdili knezu Vlatku Vukosaviću sve posjede koje je držao za vrijeme bana Stjepana.

U historijskoj literaturi ne postoji jedinstveno mišljenje o mjestu krunisanja kralja Tvrtka. Ćirković navodi da je krunisanje obavljeno u jesen, “najvjerovatnije na Mitrov-dan, 26. oktobra 1377. godine, u srpskoj zemlji , možda u manastiru Mileševu, mjestu osobitog kulta svetog Save, osnivača pravoslavne crkve” (Ćirković, 1964., 137). U posljednjih 40-tak godina, naročito nakon arheološkog revizionog iskopavanja P. Anđelića, pojavila se i druga teza. Anđelić, razmatrajući sve poznate podatke o Milima, postavlja tezu da kao snažan politički i kultni centar (u obližnjim Moštrama nalazilo se sjedište bosanskih krstjana), uz idealan geografski položaj, Mile postaju i krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva. Stoga, uz razmatranje svih političkih i crkvenih prilika, kao i na bazi spomenutih arheoloških otkrića (Anđelić, 238-239), te studija sfragistike i numizmatike, u najnovije vrijeme je iznesena teza da “mitropolit manastira Mileševo i njegovi monasi”, kako se navodi kod Orbinija, koji su okrunili Tvrtka I, mogu biti samo “pravi gospodin episkop Crkve bosanske i bosanski krstjani” (Lovrenović, 1999, 235).

Mili su jedno od mjesta gdje su se održavali bosanski državni sabori. Staro i veliko groblje zajedno sa grobovima Stjepana II i Tvrtka I, potencirali su značaj Mila kao centra posmrtnog kulta. Nakon osnivanja prvog franjevačkog samostana i organizacijom franjevačke pokrajine (vikarije) 1340. godine, postaje sjedište vjerskih institucija. Samostan je imao i važnu ulogu čuvara vladarskih i drugih javnih isprava (locus credibilis).

Od 1367 .do 1407. godine zapisano je u historijskim izvorima nekoliko podataka koji se odnose na novčane priloge dubrovačkih trgovaca Samostanu sv. Nikole u Milima (Anđelić, 1979, 234-235; Kovačević-Kojić, 1978, 285).

Od 1380. do 1390. godine u nekoliko franjevačkih hronika spominje se Samostan sv. Nikole u Milima (Anđelić, 1979, 234).

Od 1450. godine nadalje, sve vijesti koje se odnose na samostan i crkvu nalaze se u raznim hronikama, popisima franjevačkih samostana i izvještaja crkvenih velikodostojanstvenika (Anđelić, 1979, 234-236).

Dosadašnja zakonska zaštita

Na osnovi zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH broj: 05-351-1/66 od 12.marta 1966. godine u Sarajevu, Zidine, Arnautovići, stavljen je pod zaštitu države.

Arheološko područje “Srednjovjekovne Mile” kod Visokog, nalazi se na Privremenoj listi nacionalnih spomenika pod imenom Srednjovjekovni lokalitet Mile (Arnautovići), krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva pod rednim brojem 766.

U Prostornom planu Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine nije evidentiran.

Opis spomenika

Kompleksno arheološko područje u Milima sastoji se od četiri graditeljske cjeline koje stoje u specifičnim prostornim i hronološkim odnosima.

A)Najstariji zid u jugoistočnom uglu naosa velike crkve i u okviru romaničke crkve, Truhelka, Ćorović i Basler (Kujundžić) su smatrali antičkim, odnosno kasnoantičkim (Kujundžić, 1970, 171-184, ali je kasnije odustao od te pretpostavke). Reviziono iskopavanje je potvrdilo postojanje rimskih objekata u neposrednoj blizini srednjovjekovne crkve (ostaci malternog poda antičkog porijekla i ulomci rimskog krovnog crijepa). Međutim, debljina zidova od oko 1.30 m ne odgovara ni antičkim ni kasnoantičkim standardima. Do revizionih iskopavanja, spomenuti luk građevine je bio iskrčen, a podužni zid je prekrila cesta. Stoga, ostaci ovog objekta, ostaju, do daljnjeg, hronološki neodređeni (Anđelić, 1979., 191).
B)Romanička crkva podignuta iznad najstarijeg objekta.
C)Starija gotička crkva koja se naslanjala na apsidu romaničke crkve.
D) Prema tlocrtu to je bila jednostavna longitudinalna građevina sa polukružnom apsidom, orijentirana u pravcu istok-zapad. Unutrašnji rasponi su: dužina 14,50 m, širina 6,60-7,00 m, a poluprečnik apside 2,25 m. Deset kontrafora neujednačenih dimenzija podupire bočne zidove (po tri kontrafora), pročelje i apsidu (po dva). Dimenzije kontrafora su neujednačene, debljine od 1,1 do 1,25 m, a dužine od 1,4 do 1,7 m. Crkvena lađa je odvojena od apside sa dva pilastra. Debljina zidova (od 1,10 –1,25 m) i duboko ukopani temelji ukazuju na moguće postojanje kamenog (bačvastog) svoda ( Anđelić, 1979, 192), mada izgleda da ni jedna crkva nije imala kameni svod u naosu, već možda samo u apsidama. Prozori su bili polukružni, dvostruki, sa profiliranim okvirima, a vrata na pročelju, širine 1,14-1,10 m se neznatno sužavaju prema unutrašnjosti. Uz pročelje crkve, u konstrukciji jedne grobnice, pronađen je jednostavno profiliran ulomak kamene gredice, koja može biti dio prozorskog okvira. U kraljevskoj grobnici pronađen je natprozornik bifore sa polukružnim završecima (dimenzija 1,21×0%rif’; FONT-SIZE: 10pt; mso-fareast-font-family: Arial”> Prema tlocrtu to je bila jednostavna longitudinalna građevina sa polukružnom apsidom, orijentirana u pravcu istok-zapad. Unutrašnji rasponi su: dužina 14,50 m, širina 6,60-7,00 m, a poluprečnik apside 2,25 m. Deset kontrafora neujednačenih dimenzija podupire bočne zidove (po tri kontrafora), pročelje i apsidu (po dva). Dimenzije kontrafora su neujednačene, debljine od 1,1 do 1,25 m, a dužine od 1,4 do 1,7 m. Crkvena lađa je odvojena od apside sa dva pilastra. Debljina zidova (od 1,10 –1,25 m) i duboko ukopani temelji ukazuju na moguće postojanje kamenog (bačvastog) svoda (P. Anđelić, 1979, 192), mada izgleda da ni jedna crkva nije imala kameni svod u naosu, već možda samo u apsidama. Prozori su bili polukružni, dvostruki, sa profiliranim okvirima, a vrata na pročelju, širine 1,14-1,10 m se neznatno sužavaju prema unutrašnjosti. Uz pročelje crkve, u konstrukciji jedne grobnice, pronađen je jednostavno profiliran ulomak kamene gredice, koja može biti dio prozorskog okvira. U kraljevskoj grobnici pronađen je natprozornik bifore sa polukružnim završecima (dimenzija 1,21×0,65 m), tipične romaničke forme koji je vjerovatno pripadao ovoj crkvi (Anđelić, 1979, 192).

Datiranje crkve: 12.-13. stoljeće.

Starija gotička crkva je u osnovi jednostavna longitudinalna građevina sa apsidom u obliku jednakostraničnog trapeza i kontraforima na svim stranama. Unutrašnji rasponi crkve su 11,40X6,50 m, debljina zidova i kontrafora kreće se od 1,45-1,55 m. Kontrafori su dugi 1,90-2,00 m i građeni su istovremeno sa zidovima. Prema debljini zidova i kontrafora pretpostavlja se da je crkva bila relativno visoka i presvedena kamenim svodom. (Anđelić, 1979, 194). Jedina karakteristična stilska oznaka je osnova apside koja ovu crkvu opredjeljuje kao gotičku jer drugi dijelovi umjetničke opreme crkve nisu mogli biti pouzdano izdvojeni.

Pretpostavlja se da je sagrađena oko 1340. godine, odmah nakon osnivanja samostana, i to jedino na osnovi izbora patrona koji je redovno vezan za crkvu (Anđelić, 1979, 195).

Datiranje gradnje crkve: prva polovina 14. stoljeća.

godine u svom izvještaju biskup Baličević kaže za visočku crkvu da je malena, ali lijepa i da se zove kraljevskom kapelom. Vjerovatno je u to vrijeme već velika gotička crkva bila srušena, ali je starija gotička crkva sa kraljevskom grobnicom još bila u funkciji.

Mlađa ili velika gotička crkva je obuhvatala romaničku i postojeću gotičku crkvu uz doziđivanje crkvene lađe na zapadnoj i sakristije (dim. 8,50X4,70 m) na sjevernoj strani. Tako je starija gotička crkva zadržala funkciju prezbiterija i preuzela ulogu crkvenog kora. Stoga joj je i povišen pod u odnosu na lađu za 0.6 m. Prilikom gradnje nove crkve zidovi starije gotičke crkve su pojačani snažnim pilastrima – po tri na sjevernom i tri na južnom zidu (1.1-1,3×0,5 m). Lađa je približno kvadratična, dim. Stranica 14,40 m, 13,35 m, 14,25 m, i 15,50 m. Debljine zidova su: na sjevernom zidu oko 1,69 m, u zapadnom 1,40 m, a južni zid je prošireni zid romaničke crkve, 1,05+0,30 m. Sakristija i crkveni kor su bili povezani vratima. Kontrafori, nejednakih dimenzija, tj. jačine, podupirali su zidove sa tri strane. U južni kontrafor ugrađen je čak i jedan stećak. Prema Patschovom planu iz 1909. godine, ulaz u crkvu, koji je ostao samo u tragovima, bio je asimentrično postavljen. Pod lađe velike crkve bio je popločan grubo lomljenim kamenim pločama položenim u malter.

Starija gotička crkva je vjerovatno imala kameni svod čija konstrukcija nije poznata. Dogradnja pomno izrađenih pilastra navodi na pretpostavku da je pri gradnji nove gotičke crkve, svodu u crkvenom koru (tj. u starijoj gotičkog crkvi) bila posvećena posebna pažnja. Pošto nisu nađeni dijelovi svoda, njegova konstrukcija ostaje nepoznata, tj. da li je bio bačvasti ili rebrasti (Anđelić, 1979, 197). Lađa je zbog velikih raspona, preko 14 m, pokrivena drvenom krovnom konstrukcijom. Profili kamenih ulomaka koji su vjerovatno pripadali doprozornicima, nose karakteristike rudimentarne gotike. Prema fragmentu natprozornika gotičke bifore za koji se pretpostavlja da potječe iz Mila, kao i izrazita gotička koncepcija cijele građevine, ukazuje na vjerovatnost da su i prozori bili u obliku klasičnih gotičkih bifora (Anđelić, 1979, 198).

Na dva mjesta u velikoj crkvi nađeni su krajnji ostaci fresko slikarstva: na sjevernom dijelu apside, oko ulaza u sakristiju, i uz sjeverni dio zapadnog zida velike gotičke crkve, tj. lijevo od ulaza u crkvu. U apsidi je nađeno oko 60 sitnih ulomaka vrlo svježih boja. Na nekim ulomcima se zapažaju boje i konture inkarnata. Kod ulaza u crkvu nađeno je svega 6 fragmenata, koji, po bojama i po strukturi maltera, odgovaraju freskama iz apside.

Zbog malog broja fragmenata teško je odrediti stilsku pripadnost ovih fresaka. Izbor boja i struktura maltera ukazuju na vezu sa bobovačkim freskama, te se pretpostavlja da su nastale u prvoj polovini 15. stoljeća.

Do izgradnje novije crkve došlo je najvjerovatnije zbog toga što je u prostoru starije crkve podignuta kraljevska grobnica, te je postala pretijesna za potrebe redovničke zajednice kao i za svečani ceremonijal u vrijeme kraljevske krunidbe. U tim prilikama je, najvjerovatnije, u prostoru starije crkve boravila vladarska porodica (Anđelić 1979,199). Ulomci dekorativne, kamene plastike su raznovrsni, zastupljeni su ulomci dekorativne kamene plastike crkve i ulomci nadgrobnih ploča. Radili su ih najvećim dijelom domaći klesari samouci. Prema profilacijama na nađenim odlomcima prepoznaje se rad zanatlija koji poznaju standardne forme, ali su bez većih umjetničkih pretenzija. Neki odlomci, veličinom i besprijekornom klesarskom obradom, govore o visokom zanatskom nivou i umjetničkim mogućnostima majstora. To se posebno prepoznaje na sačuvanom bloku klasične gotičke bifore, kamenim pilastrima, dijelovima kraljevske grobnice i pomno obrađenom stećku- sljemenjaku.

U ruševinama crkve pronađena je i veća količina graditeljske opeke tamnocrvene i tamnosmeđe boje, najvjerovatnije korištena za svodove.

Stećci oko crkve, pa i u samoj crkvi, pripadaju standardnim oblicima, bez nekih posebno vidljivih regionalnih karakteristika. U unutrašnjosti crkve nalaze se nadgrobne ploče sa karakterističnom rubnom profilacijom u formi tupog ugla koja redovito prati gotičku arhitekturu. Pojava stećaka na lokalitetu u Milama je zanimljiva zbog postavljanja stećaka na kraljev grob ili u i oko redovničke crkve.

Jedan od rijetkih nalaza ove vrste je bronzano zvonce (visine 4,7 cm, promjer otvora 4,7 cm), pronađeno u ruševinama crkve. Korišteno je kao misno zvonce, sa ornamentalnim motivima renesanse i baroka.

Datiranje crkve: tačno vrijeme gradnje velike gotičke crkve ostaje u domenu pretpostavki; prva, da je sagrađena za života kralja Tvrtka I, ili neposredno poslije njegove smrti, i druga, da je izgrađena tokom prve polovne 15. stoljeća kada su se intenzivno gradile crkve po Bosni (Anđelić, 1979, 236).

Grobovi su ispunjavali unutrašnjost crkve, a oko crkve, sa njene istočne, južne i zapadne strane bila je velika nekropola stećaka. Otkriveno je ili djelimično istraženo preko 100 grobova. Od toga je u crkvi otkriveno i istraženo 36 grobova.

Revizionim iskopavanjem su ustanovljene četiri zidane grobnice, među kojima je svakako najznačajnija kraljevska grobnica. Manji broj ukopa izvršen je u kamenom ograđene grobne rake. Od toga su neke rake samo uokvirene kamenim pločama i pokrivene pločom, a druge su imale krov na dvije vode. Najveći broj pokojnika samo je položen u zemlju. U nekim grobovima nađeni su i dokazi o pokapanju u drvenim sanducima.

Stećci u obliku ploča su najzastupljeniji, što je posljedica raspoloživog materijala, mehkog kamena, kao i činjenica da ovaj kraj ne obiluje kamenom. Zastupljene su i druge standardne forme stećaka, najviše sanduka, ali u manjem broju. Osteološki materijal je najvećim dijelom bio uništen, te nije bilo moguće utvrditi antropološke osobine pokojnika. Groblje je bilo najaktivnije u drugoj polovini 14. i prvoj polovini 15. stoljeća. Međutim, neke arhaične forme naušnica potječu iz 11. i 12. stoljeća. S druge strane, grobovi su prekrivali i crkvene ruševine, što znači da se ovdje ukopavalo i nakon rušenja crkve krajem 17. stoljeća.

U nalaze iz grobova, izuzimajući kraljevski grob, spadaju srebrne i bronzane naušnice raznih tipova, dijelovi kožnog pojasa sa bronzanim aplikacijama, bronzana loptasta dugmad, razno srebrno i bronzano prstenje, fragmenti staklenih čaša i talijanski piccoli kovani u rasponu od 12. do 14. stoljeća.

Grob bana Stjepana II Kotromanića (umro 1353.godine) nije mogao biti arheološki provjeren. Mavro Orbini i mnogi franjevački ljetopisi navode da je ban Stjepan II podigao Crkvu svetog Nikole u Milima i da je prema vlastitoj želji u njoj pokopan (Anđelić, 1979, 231-232).

Grobnica kralja Tvrtka I Kotromanića (od 1353. do 1377. godine vlada kao ban,a od 1377. do 1390. godine kao kralj) smještena je u zadnjem dijelu crkvenog kora, postavljena simetrično u odnosu na drugi i treći par pilastara. Imala je kvadratnu osnovu, dim. 2,00X2,80 m. U njoj je bio slobodno postavljen sarkofag dim. 1,90X1,00 m. Nadzemni dio grobnice sačinjavale su kamene ploče crvenkastosmeđe boje, sa profilacijom i figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan monolitni stećak-sljemenjak sa podnožjem, pomno isklesan od čistog sitnozrnog krečnjaka. Danas stećak, amorfna, otucana gromada, leži uz sjeverni zid crkve, gdje je i nađen tokom revizionih iskopavanja. Finu obradu nadgrobnih ploča nad grobnicom kralja i onih koji su uz njega pokopani (pretpostavka je 7 ljudi), kao i stećaka, izradio je vješt i školovan klesar (Anđelić, 1979, 230).

Nalazi ostataka materijalne kulture su veoma dragocjeni. To su:

– dijelovi plašta od brokatnog platna sa predstavama kraljevskog grba na plaštu koji je služio kao mrktvački pokrov preko sanduka,

– četiri zlatna prstena, jedan srebrni i jedan bronzani sa tragovima pozlate; dva posljednja su pečatni prstenovi,

– uski dijadem sa 20 pozlaćenih pločica, i posebno pronađena zlatna pločica,

– dio brokatne trake sa srebrnim dugmadima.

Svi predmeti se nalaze u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja i izloženi su.

Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

– 1909-1910. godine K. Patsh, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, obavio iskopavanja ruševine crkve i jednog dijela groblja, koje se prostiralo uz crkvu. Rezultati iskopavanja nisu nikada objavljeni, dokumentacija nije bila propisno pohranjena, a predmeti su ostali neinventirani, što je sve bilo vrlo neuobičajeno u tadašnjem radu Zemaljskog muzeja. Pokretni arheološki materijal iz ove kampanje inventiran je 1950. godine. Dokumentacija je pronađena 1969. godine, sve je pohranjeno u Zemaljskom muzeju.

– 1950-1951. I. Čremošnik je unijela u inventar Zemaljskog muzeja nalaze sa iskopavanja 1909-1910. godine. Godine 1951. obilšla je teren i dala izvještaj o stanju na lokalitetu, poslije gradnje pruge.

– 1967. godine Zavičajni muzej u Visokom je organizirao manje sondažno iskopavanje na lokalitetu, kako bi se utvrdilo stanje i rasprostiranje arheoloških slojeva. Tom prilikom pronađeni su netaknuti srednjovjekovni grobovi sa stećcima, a od priloga uz skelete nađeno je nekoliko novčića talijanske provincijencije. Dokumentacija i pokretni arheološki materijal iz te kampanje čuva se u Zavičajnom muzeju u Visokom.

– 1976.-1977.godine pod rukovodstvom Pave Anđelića izvršeno je sistematsko reviziono iskopavanje. U cjelini je otkopan zapadni zid crkve, a uz ostale zidove je prokopan jarak, tako da je bilo moguće sagledati konture građevine. Dokumentacija i nalazi ove kampanje nalaze se u Zavičajnom muzeju u Visokom.

– 1978. obavljeni su radovi na starijoj crkvi i ispitani oštećeni zidovi zapadne fasade.

– 1977. i 1979. godine izvršeni su konzervatorski radovi.

– 1999. godine, pod rukovodstvom Zavoda za zaštitu kulturno–historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, počeli su konzervatorsko-restauratorski radovi, prema projektu ”Zaštita arheološkog lokaliteta Arnautovići –Mile”. Projekat je predviđao tri faze, od kojih je implementirana samo prva, a odnosi se na sanaciju dijela oštećenih zidova, do radova koji slijede nakon izmještanja postojećeg puta.

Sadašnje stanje lokaliteta

Uvidom na licu mjesta utvrđeno je sljedeće:

– područje je lijepo uređeno, postavljena je ploča sa osnovnim historijskim podacima,

– područje nije oštećeno uslijed ratnih razaranja,

– područje je ugroženo gradnjom objekata u neposrednoj blizini,

– područje je izloženo specifičnim rizicima (saobraćaj, zagađenje, atmosferilije),

– područje je izloženo ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja.

III – ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, usvojene na IV sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (07.-12.jula 2003.godine), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A)Vremensko određenje
B)Historijska vrijednost
C)Umjetnička i estetska vrijednost
Kvalitet obrade
Kvalitet materijala
Vrijednost detalja
D)Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)
Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima,
Svjedočanstvo o historijskim mijenama,

iii. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,

Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju.
E)Simbolička vrijednost
F)Izvornost

I ) Jedinstvenost i reprezentativnost

Jedinstven i rijedak primjerak određenog tipa

Sastavni dio ove odluke su:

– kopija katastarskog plana,

– z.k. izvadak, posjedovni list,

– fotodokumentacija,

– grafički prilozi.

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

Čremošnik, Irma, “Nalazi nakita u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu”, Glasnik Zemaljskog muzeja (n.s. sv. VI), Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1951, 241-270.

Anđelić, Pavao, “Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog”, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija), n.s. sv. XVII Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1962,165-171.

Ćirković, Simo, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd 1964.

Ćirković, Simo, “Sugubi venac, prilog istoriji kraljevstva u Bosni”, Zbornik Filozofskog fakulteta VIII, Spomenica Mihajla Dinića 1, Beograd 1964, 343-369.

Kujundžić, Juraj, “Crkva sv. Nikole u Visokom”, Dobri pastir, XIX-XX, Glasilo Udruženja katoličkih svećenika, Sarajevo 1970, 171-184.

Anđelić, Pavao, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972.

Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.

Anđelić, Pavao, “Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog”, Glasnik Zemaljskog muzeja XXXIV/1979., Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980,183-247.

Anđelić, Pavao, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, U: Visoko i okolina kroz istoriju. Skupština opštine Visoko, Visoko 1984, 103-309.

Ančić, Mladen, “Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan u srednjovjekovnoj Bosni”, Prilozi Instituta za istoriju, XX, 21, Sarajevo, 1985, 95-114.

Lovrenović, Dubravko, “Proglašenje Bosne kraljevinom 1377”, Forum Bosnae, 3-4, Sarajevo, 1999, 227-290.

Objavljeno u „Službenom glasniku BiH“, broj 79/09.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 39. stav 1. i člana 40.a. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (”Službeni glasnik BiH”, br. 4/03, 33/03 i 31/06), na 46. sjednici, održanoj od 8. do 11. septembra 2009. godine, donijela je

O D L U K U

o izmjenama Odluke o proglašenju Arheološkog područja Mile – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

U Odluci o proglašenju Arheološkog područja Mile – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 32/03), u naslovu i u cijelom tekstu odluke riječ „Mile“ zamjenjuje se riječju „Mili“ u odgovarajućem padežu.

U tački III stav 4. mijenja se i glasi: „II zona zaštite obuhvata k.č. 687, 688, 689, 691, 692, 693, 695, dio k.č. 697, k.č. 698, 701, 703, 704 i 705.“

III

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku BiH».

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.

Broj: 05.2-2-106/09-3

septembra 2009. godine

Sarajevo

Predsjedavajuća Komisije

Amra Hadžimuhamedović

O b r a z l o ž e n j e

Odredbom člana 40.a. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika («Službeni glasnik BiH», br. 4/03, 33/03 i 31/06) utvrđeno je da Komisija može odlučiti o izmjeni ili dopuni ranije donesene odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom ukoliko naknadno sazna za nove činjenice ili dobije podatke kojima nije raspolagala u momentu donošenja odluke. Izmjene i dopune odluke u navedenim slučajevima donose se na način i prema postupku propisanim za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na 9. sjednici, održanoj od 1. do 7. jula 2003. godine, donijela je Odluku o proglašenju Arheološkog područja Mile – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 29/03).

Federalno ministarstvo prostornog uređenja zatražilo je, dopisom broj UPI/03-23-2-181/09 od 30.07.2009. godine, stručno mišljenje Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika na Projekat početnih intervencija na definiranju lokaliteta Mili-Arnautovići, koji je izradio Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta. U postupku izrade stručnog mišljenja izvršen je uvid u tehničku dokumentaciju u prilogu Odluke o proglašenju Arheološkog područja Mili – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i arhiviranu dokumentaciju i utvrđeno da se u članu III stav 4. Odluke, greškom, više puta ponavlja k.č. 692, a da je ispuštena k.č. broj 697, te da je pogrešno naveden naziv lokaliteta „Mile“ (ispravno je „Mili“) zbog čega je neophodno izvršiti odgovarajuću izmjenu, odnosno dopunu navedene odluke.

Pošto je riječ o podacima koji su relevantni za definiranje, odnosno preciziranje zaštićenog prostora nacionalnog spomenika, Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu.

O D L U K U

Arheološko područje Mili – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. 690 i k.č. 696, k.o. Alaudin, općina Visoko, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.

Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za rehabilitaciju nacionalnog spomenika.

– dislokaciju lokalne saobraćajnice na trasu paralelnu sa željezničkom prugom,

– dislokaciju objekata sa k.č. 695, 691,692 i 693.

III

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se zaštitne zone, kako slijedi:

I zona zaštite koja obuhvata k.č. 690 i k.č. 696, što uključuje: arheološke ostatke Krunidbene i grobne crkve bosanskih kraljeva.

U I zoni nije dopuštena nova izgradnja, postavljanje privremenih objekata i ostale radnje koje bi mogle utjecati na izmjenu područja.

II zona zaštite obuhvata k.č. 687, 688, 689, 691, 692, 693, 695, dio k.č. 697, k.č. 698, 701, 703, 704 i 705.

U II zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

– zabrana građenja,

– zabrana odlaganja svih vrsta otpada,

III zona zaštite obuhvata zaštitni pojas u širini od 50 m od granica II zone. U ovoj zoni provode se slijedeće mjere zaštite:

– zabrana građenja proizvodnih privrednih objekata,

– zabrana odlaganja svih vrsta otpada.

U III zaštitnoj zoni dopuštena je restauracija, rekonstrukcija i adaptacija objekata koji su postojali prije 1992. godine, interpolacija objekata maksimalne spratnosti P+1 (6,5 metara visine do krovnog vijenca), maksimalnih horizontalnih gabarita 12X10 m, sa kosim krovovima maksimalnog nagiba 45^o, pokrivenim crijepom. Detaljni planovi prostornog uređenja i urbanističko-tehnički uvjeti za izgradnju novih objekta moraju sadržavati saglasnost nadležne službe zaštite.

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

VII

VIII

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH» i «Službenim novinama Federacije BiH».

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj 06-6-894/03-2

jula 2003. godine

Sarajevo

Predsjedavajuća Komisije

Amra Hadžimuhamedović

Categories: spomenici