Građevinska cjelina – Samostan Sv. Bonaventure

Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 69/12.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 6. juna 2012. godine, donijela je

O D L U K U

I

Građevinska cjelina – Samostan Sv. Bonaventure u Visokom, sa pokretnim naslijeđem, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se sastoji od zgrade Samostana sa gimnazijom i sjemeništem, pripadajuće crkve i pokretnog naslijeđa koje čini zbirka slika starih majstora.

Nacionalni spomenik nalazi se na prostoru označenom kao k. č. 557 (Veliko polje), k.o. Ozrakovići (18), z.k. uložak broj 169, općina Visoko, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika ustpostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/02 , 27/02, 6/04 i 51/07).

II

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se sljedeće mjere zaštite koje se odnose na prostor definisan u tački I stav 3. ove odluke:

–          dopušteni su isključivo konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi tekućeg održavanja i radovi koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna služba zaštite);

–          prilikom radova na konstruktivnoj sanaciji, konzervaciji i restauraciji koristiti u najvećoj mogućoj mjeri izvorne materijale i vezivna sredstva;

–          dopuštena je adaptacija objekata nacionalnog spomenika u cilju njihovog prilagođavanja savremenim potrebama (instalacije grijanja i drugi radovi vezani za enterijer), pod uvjetom da se sačuvaju stilske karakteristike objekta, uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručni nadzor nadležne službe zaštite;

–          objekti se mogu koristiti u obrazovne i kulturne svrhe, odnosno na način koji neće ugroziti njihov integritet i značenje u strukturi grada.

Utvrđuju se sljedeće mjere zaštite za pokretno naslijeđe iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe):

–          Vlada Federacije osigurat će odgovarajuće fizičke i tehničke uvjete za čuvanje pokretnog naslijeđa;

–          sve intervencije na pokretnom naslijeđu treba izvršiti stručno lice, uz elaborat koji odobrava federalno ministarstvo nadležno za kulturu (u daljnjem tekstu: ministarstvo nadležno za kulturu) i stručni nadzor nadležne službe zaštite;

–          izlaganje i ostali vidovi prezentacije pokretnog naslijeđa na području Bosne i Hercegovine vršit će se na temelju uvjeta koje utvrdi ministarstvo nadležno za kulturu;

–          nadzor nad provođenjem mjera zaštite pokretnog naslijeđa vrši ministarstvo nadležno za kulturu.

IV

Iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini, odnosno ako se procijeni da se konzervacija u inostranstvu može izvršiti kvalitetnije, brže i jeftinije.

Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nesumnjivo bude utvrđeno da to neće ni na koji način ugroziti pokretno naslijeđe.

Komisija u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija za osiguranje tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

V

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti u dijelu u kojem su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

VI

Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

VII

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u tačkama II – VI ove odluke, te nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VIII

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.kons.gov.ba).

IX

Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

X

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku BiH».

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.

Broj: 07.3-2.3-73/12-19

4. juna 2012. godine

Sarajevo

Predsjedavajuća Komisije

Amra Hadžimuhamedović

 

O b r a z l o ž e nj e

 

I – UVOD

Na osnovu člana 2, stav 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljene u skladu sa Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za to dobro podnesen zahtjev.

Dana 11.04.2012. godine Emir Bičakćić iz Sarajeva podnio je peticiju za proglašenje Samostana Sv. Bonaventure u Visokom nacionalnim spomenikom.

U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V stava 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

Izjava o značaju dobra

Građevinska cjelina – Samostan Sv. Bonaventure u Visokom predstavlja dokaz kontinuiteta djelovanja franjevačkog reda na području Bosne i Hercegovine. Prvi samostan podignut je u Milima kod Visokog nakon uspostave Bosanske franjevačke vikarije, 1340/41. godine, da bi bio porušen krajem XVII vijeka. Postojeća građevinska cjelina nastala je na prelazu iz XIX u XX vijek.

U historijskom kompleksu se čuva vrijedna zbirka slika starih majstora koja podrazumijeva vrijedna djela Porcijunkulski oprost Paulusa Antoniusa Sensera (1716. – Pečuh, Pécs 8.1.1758) i Sveto rodbinstvo fra Mihe Ćuića (Tomislavgrad, Županjac, Županj-potok, Duvno, oko 1750 – 1809)

Strop crkvenog enterijera ukrašen je vrijednim zidnim slikama Marka Antoninija (Gemona, 07.09.1849. – Zagreb, 25.05.1937).

II – PRETHODNI POSTUPAK

U toku vođenja postupka izvršen je uvid u:

–          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis, arhitektonski snimak i fotografije

–          uvid u sadašnje stanje dobra;

–          kopiju katastarskog plana;

–          zemljišnoknjižni izvadak;

–          historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištene dokumentacije u okviru ove odluke.

Prema odredbi člana V stav 2. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 37. Poslovnika o radu Komisije, prije donošenja konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, Komisija je dužna pružiti mogućnost vlasniku predloženog nacionalnog spomenika, podnosiocu peticije, institucijama nadležnim za očuvanje naslijeđa, stručnim i naučnim institucijama, stručnjacima i naučnicima, kao i drugim zainteresiranim licima da iznesu svoje stavove. Dana 11.04.2012. godine Komisija je primila Peticiju sa Prilogom (fotografija postojećeg stanja i umjetničke slike – ulja na platnu).

U skladu s tim, Komisija je dopisom broj:

–          07.3-35.2-5/12-62 od 12.04.2012. godine zatražila dostavu dokumentacije i stavova u vezi proglašenja Franjevačke gimenazije i sjemeništa u Visokom od: Arhiva BiH, Zemaljskog muzeja BiH, Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta, Franjevačke gimanazije i sjemeništa u Visokom i općine Visoko;

–          Zavod za zaštitu spomenika u sklopu Federalnog ministarstva kulture i sporta je odgovorio dopisom broj 07-40-4-2995-1/12 od 17.04.2012. godine, u kojem se kaže da je Franjevački samostan sa crkvom i gimnazijom prethodno bio evidentiran, ali ne i upisan u registar spomenika kulture;

–          Stav vlasnika nije dobijen.

Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je slijedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Građevinska cjelina – Samostan Sv. Bonaventure u Visokom se nalazi u neposrednoj blizini centralne gradske zone Visokog s kojom je povezana mostom preko rijeke Bosne. Pristup dobru je omogućen ulicom Kadije Uveisa na jugu, dok je sa sjeverne strane ograničen željezničkom prugom. Na zapadnoj strani cjeline se nalazi Franjevačka ulica i stambeno naselje.

Nacionalni spomenik se nalazi na zemljištu označenom kao k. č. broj 557 (Veliko polje), k.o. Ozrakovići (18), z.k. uložak br. 169, općina Visoko, Zeničko-dobojski kanton, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Historijski podaci

Prvi franjevački samostan izgrađen je u Milima kod Visokog 1340/41. godine nakon uspostave Bosanske franjevačke vikarije(1). Na području Visokog je postojala još jedna franjevačka kuća sa crkvom Svete Marije u Podvisokom, na mjestu zvanom Klisa iznad današnje pravoslavne crkve Svetog Prokopija. Oba samostana su tokom vremena rušeni, ali su definitivno nestali krajem XVII vijeka nakon provale Eugena Savojskog 1697. godine u BiH(2).

Franjevci se vraćaju u Visoko dva vijeka kasnije, 1900. godine, kada grade objekat samostana gdje su bili smješteni i školu sa sjemeništem. Prethodno je u grad doselio izvjestan broj katolika, kojih je 1895. godine bilo 134, koliko i Jevreja. Franjevci tada nisu osnovali posebnu župu, već se radilo o župnoj ekspozituri, a unatoč tome, gvardijan u Visokom je obavljao sve župničke poslove. Razlozi obnavljanja franjevačkog reda, te uspostavljanja sjemeništa i škole u Visokom, pored historijskih su i praktični: Visoko se nalazi u središtu Bosne, dobro je povezano sa svim njenim krajevima. Kroz mjesto je već prolazila željeznica, a blizina Sarajeva je omogućavala da provincijsko Starješinstvo s lakoćom nadzire rad škole(3).

Franjevačka klasična gimnazija, temeljna odgojno-obrazovna ustanova Franjevačke provincije Bosne Srebrene osnovana je 1882. godine, osamnaest godina prije gradnje zgrade Samostana u Visokom, gdje je smještena. Škola je nastala ujedinjenjem dotadašnjih franjevačkih samostanskih škola u Kreševu. Naredne, 1883. godine je preselila u Guču Goru kod Travnika, odakle po gradnji namjenskog objekta 1900. godine prelazi u Visoko(4).

Franjevci 1888. godine kupuju zemljište s desne strane rijeke Bosne kod željezničke stanice u Visokom, s namjerom gradnje objekta Samostana Sv. Bonaventure, gdje bi bili smješteni sjemenište, škola i crkva(5).

Godine 1897. provincijal fra Anđeo Ćurić je prvi put javno obznanio namjeru gradnje Samostana gdje bi bila smještena gimnazija u Visokom(6). Godine 1898. austrougarske vlasti dekretom iz Beča su konačno odobrile gradnju u Visokom(7). Projektant historicističkog objekta je bio Ivan Holtz(8).

Dana 10. augusta 1900. godine završeni su svi građevinski radovi na Samostanu i crkvi, a šest dana kasnije, pitomcima iz Kiseljaka je najavljeno da će krenuti put Visokog na školovanje(9).

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom od 1900. do 1914. godine broji šest razreda, a tlocrt Samostana Sv. Bonaventure ima oblik slova „J“. Godine 1913/14. izvršena je dogradnja objekta na sjevernom dijelu, i od tada škola broji osam razreda. Dogradnjom je definirano unutrašnje dvorište, s tim da novi dio objekta većim dijelom nije sadržavao podrum, a stolarija je bila izvedena od jelovine, a ne od bora. Iste godine je uvedeno centralno grijanje za cijeli objekat(10).

Godine 1916. održana je prva matura, nakon što je austrougarska vojska napustila dio zauzetog objekta (1914/15). Tokom Prvog svjetskog rata nisu zabilježena veća oštećenja, a nakon 1918. godine broj katolika u Visokom je porastao, te je crkva u sklopu škole namijenjena vjernicima grada, dok je na drugom spratu jedan prostor preuređen u kapelu za potrebe profesora i đaka(11).

            Godine 1924. pod vlašću Kraljevine SHS, škola dobija pravo javnosti te se broj đaka uvećava. Do tada je veći broj đaka pripadao sjemeništu, a od 1925/26. godine, veći broj čine vanjski đaci(12).

S obzirom da je veliki broj đaka dolazio iz udaljenih mjesta, godine 1928. u blizini gimnazije izgrađen je Konvikt, gdje su bili smješteni đaci koji nisu imali namjeru postati svećenici. Godine 1939. u blizini zgrade sjemeništa podignuta je gimnestička dvorana „Svetog Ante“, po projektu Karla Paržika(13). Konvikt je franjevcima oduzet 1945. godine, te je tu smještena kasarna JNA(14).

U cilju stvaranja svih preduvjeta za zdrav duhovni i fizički razvoj učenika iz sjemeništa – institucije internatskog tipa, godine 1935. Izgrađen je Dom Svetog Ante, objekat u kojem se nalazi fiskulturna sala, s tim da se koristi i za kulturne manifestacije(15).

Godine 1940. broj đaka je iznosio 536. Pored franjevačkih kandidata, školu pohađaju i vanjski đaci svih konfesija(16).

U Gimnaziji su bile četiri kategorije učenika:

1. Sjemeništarci (od 1. do 6. razreda)
2. Klerici (7. i 8. razred)
3. Konviktorci (od 1. do 8. razreda)
4. Vanjski đaci (od 1. do 8. razreda)(17)

Tokom Drugog svjetskog rata Franjevačka gimnazija u Visokom je nastavila sa radom, iako je dijelove Samostana Sv. Bonaventure, kao i Konvikt zauzela njemačka vojska i domobrani. Pored toga, 1944. godine objekat je bio bombardovan, ali je samo djelimično oštećen krov(18).

Godine 1946. rad Franjevačke gimnazije u Visokom je zabranjen, ali je već naredne, 1947. godine, zalaganjem provincijala Bosne Srebrene fra Vitomira Jeličića, rad škole dopušten, s tim da su je mogli pohađati samo franjevački kandidati. Dio gimnazijskog prostora zauzela je tadašnja državna gimnazija i u njemu ostala dvadesetak godina. Osim kandidata franjevačke provincije Bosne Srebrene, u Visokom se nakon Drugog svjetskog rata školuju i đaci Hercegovačke franjevačke provincije, a pedesetih godina i nekoliko biskupskih kandidata(19).

Godine 1950. provincijal fra Jozo Markušić je nakon prijema kod maršala Tita isposlovao vraćanje jednog kompletnog sprata objekta Franjevačkoj gimnaziji(20).

Godine 1953. na zgradu su dograđeni praonica, magacin i nekoliko soba(21).

Godine 1959. proširena je sakristija crkve u sklopu cjeline Samostana i nad njom je izgrađen oratorij, gdje je danas smještena „Etnografska zbirka“, sa ravnom terasom iznad. Iste godine izvršeno je bojenje fasada kompletnog objekta(22).

Godine 1967, na svetkovinu zaštitnika Svetog Bona, franjevački red dobija nazad kompletnu zgradu, s obzirom da je iselila državna gimnazija „Janko Balorda“. Tada je natrag vraćena i gimnazijska dvorana(23).

Godine 1968. Izvršena je izmjena naziva školske ustanove iz „Franjevačko sjemenište“ u „Franjevačka klasična gimnazija u Visokom“, dok je prethodni naziv zadržan samo kao naziv internata(24).

U periodu 1968/74. prvo je izgrađena prema unutrašnjem dvorištu đačka trpezarija, a nad njom dvorana za odmor i terasa iznad (dimenzije proširenja 13,50 x 9,00 m). Istovremeno je osavremenjena kuhinja smještena u nekadašnju đačku trpezariju. Ponovo je uvedeno centralno grijanje, popravljen je krov, a na cijelom objektu izmijenjen malter (fasade i unutrašnjosti). Izvršena je izmjena instalacija. Dvorište je na kraju podijeljeno na ekonomski i ukrasni dio. Ekonomski dio je popločan betonskim pločama, a ukrasni je pretvoren u travnjak sa rastinjem, u čijem je središtu 1974. godine postavljen kip Svetog Franje koji je izradio A. Starčević (unutrašnje dvorište). Godine 1972. na ulaznom dijelu, na južnoj strani ispred Samostana postavljeno je bronzano poprsje Svetog Franje(25), rad Ivana Meštrovića(26).

U sklopu objekta nalazi se biblioteka osnovana pred kraj XIX vijeka u Gučoj Gori. Broj naslova je 1941. godine iznosio 15.000, a krajem XX vijeka 60.000. Pored toga, godine 1975. ustanovljen je Lapidarij, vrijedna arheološka zbirka gdje su smješteni artefakti iz antičkog i srednjovjekovnog perioda. Iste godine je ustanovljena etnografska zbirka.

Godine 1985/86. izvršeno je temeljito preuređenje zgrade, unutrašnjeg dvorišta i poljoprivrednog dobra. Izvršeni su i radovi preuređenja enterijera crkve i dijela objekta gdje su smješteni profesori. Tada su izgrađene i opremljene sobe apartmanskog tipa. U potkrovlju iznad sjemenišnih prostorija uređene su sobe, a na hodnicima u čitavoj zgradi postavljen je mramor. Izvršena je i adaptacija kuhinja i trpezarija. U dvorištu je izgrađena zgrada za pranje veša, a uz nju garaže i radionica. Adaptirana je i nadograđena za jedan sprat kuća časnih sestara(27).

Pravo javnosti Franjevačkoj gimnaziji u potpunosti je vraćeno 1992. godine. Nakon početka zadnjeg rata u BiH, iste godine, Franjevačka gimnazija iz Visokog je premještena u Bašku Vodu u Hrvatskoj, gdje ostaje do 1996. godine(28).

Tokom zadnjeg rata u BiH (period 1992–95) nisu zabilježena posebna oštećenja objekta Samostana Sv. Bonaventure, a u zgradi Konvikta su bile smještene jedinice Armije BiH. Nakon 1995. godine, objekat Konvikta je vraćen u posjed franjevaca, te su u njega ponovo smješteni đaci i profesori, a tu se odvija nastava za vanjske đake. Prethodno je izvršena adaptacija Konvikta, odnosno izgradnja savremeno opremljene kuhinje, učionica, kapele, spavaona za đake i profesore, a spuštanjem visokih stropova dobijena je još jedna etaža objekta u potkrovlju.

Godine 2002. izvršena je izmjena svih vanjskih prozora zgrade Samostana(29). Nakon toga uvedeno je dizalo, izvedena je savremeno opremljena kuhinja, izvršeno je popločavanje dijela objekta kamenim pločama, preuređenje određenog broja učionica i spavaona, a dobrim dijelom riješen je problem prodora vlage u prizemlje cjeline Samostana i crkve Sv. Bonaventure.

2. Opis dobra

            Građevinska cjelina se sastoji od zgrade samostana u čijem se sklopu nalazi crkva Sv. Bonaventure. Cjelina je smještena na ravnom terenu gdje se nalaze i drugi objekti znatno manje spomeničke vrijednosti: zgrada Konvikta, Dom Svetog Ante (fiskulturna sala), pomoćni objekti i kuća časnih sestara(30).

Ukupne tlocrtne dimenzije zgrade samostana, računajući i unutrašnje dvorište, iznose 38,28 x 70,41 m. Spratnost objekta iznosi Sut+P+2+Potkrovlje.

Dimenzije unutrašnjeg dvorišta iznose 16,50 x 35,00 m, i ono je poluzatvorenog tipa, s obzirom da je sa zapadne strane direktno povezano sa ostatkom kompleksa, odnosno pomoćnim objektima. Širina južnog(31) (ulaznog) dijela(32) objekta iznosi 9,92 m, dok širina istočnog(33), sjevernog(34) i zapadnog (35) dijela iznosi 10,40 m.

Glavni ulaz u cjelinu se nalazi u osovini objekta na južnoj strani, gdje su smještena masivna dvokrilna drvena vrata dimenzija 160 x 290 cm sa lučno završenim nadsvjetlom. U istoj osovini, na sjevernoj strani se nalazi i sporedni ulaz dimenzija160 x 230 cm, a sličan ulaz se nalazi i na zapadnoj strani(36).

Prvu prostoriju u prizemlju objekta predstavlja vjetrobran dimenzija 3,00 x 5,00 m sa dva kamena stepenika. Iz tog prostora se pristupa kružnom hodniku širine 2,50 m, koji se proteže oko unutrašnjeg dvorišta, dok se na obodnim stranama nadovezuju prostorije različitih namjena širine koja se kreće od 5,50 do 6,00 m.

Na jugozapadnoj strani je smještena crkva Sv. Bonaventure sa sakristijom koja je „toplom vezom“ povezana sa južnim dijelom objekta, gdje se još nalaze prostorije, župnog ureda, gvardijana i gostinjskih soba. U istočnom dijelu se nalaze prostorije biblioteke, dnevnog boravka i profesorskih apartmana. U sjevernom dijelu se nalaze svečana sala, sala za razgovor, lapidarij, gostinjske i bolesničke sobe, zbornica i trpezarija(37), dok je zapadni dio rezerviran za kuhinju, sestarsku trpezariju i pomoćne prostorije.

Prizemlje je sa spratovima iznad povezano pomoću četiri para dvokrakih stepenica, Stepeništa na južnoj, istočnoj(38) i zapadnoj strani su usmjerena ka unutrašnjem dvorištu, dok je stepenište na sjevernoj strani usmjereno ka poljoprivrednom zemljištu na suprotnoj strani.

Prostorni raspored prizemlja se ponavlja na 1. i 2. spratu, kao i na potkrovlju(39). Hodnik se proteže oko unutrašnjeg dvorišta, a na obodu su pozicionirane prostorije različitih namjena.

Na južnom dijelu 1. sprata se nalazi etnografska zbirka i ulaz u nivo crkvenog kora, kao i profesorski apartmani. Na istoku, sjeveru i zapadu se nalaze ostali profesorski apartmani, đačke spavaone i biblioteka, učionice, kao i sala za priredbe, smještena na sjevernoj strani iznad velike trpezarije.

Na južnom dijelu 2. sprata se nalaze ured prefekta, apartmani za profesore, ostava arheoloških nalaza, umjetničkih zbirki i drugih predmeta, kao i ravna terasa. Na istočnoj i zapadnoj strani se nalaze učeničke spavaone, dok se na sjeveru nalazi đačka kapela sa sakristijom i natkrivena ravna terasa prema unutrašnjem dvorištu namijenjena sportskim aktivnostima.

Potkrovna etaža na sjevernoj strani adaptirana je kao đačka spavaonica, dok se ostali prostor tavana koristi kao ostava. Karakteristika južnog dijela tavana je da su dobrim dijelom sačuvana originalna drvena krovna građa, kao i tavele na podu, koje su korištene kao protivpožarna zaštita.

Crkva Sv. Bonaventure pripada tipu jednobrodnih objekata zidanih opekom sa zvonikom na jugozapadu i apsidom na sjeveroistoku. Objekat ima pravougaonu osnovu dimenzija 9,20m x 20,50m, a uzdužna osovina je orijentisana u pravcu jugozapad – sjeveroistok.

Visina objekta do strehe dvovodnog krova iznosi 13,60 m, do sljemena 17,25 m i do vrha šatorastog krova zvonika 23,20 m. Unutrašnjost se sastoji od narteksa, naosa i svetišta. Na južnoj strani se nalaze četiri kamena stepenika koja vode do dvokrilnog ulaza dimenzija 1,60 x 2,90 m sa lučno završenim nadsvjetlom.

Na ulaz se nadovezuje narteks dimenzija 7,90 x 3,70 m, iznad kojeg se nalazi kor istih dimenzija, ograđen zidanim parapetom. Na istočnoj strani kora se nalaze orgulje i jednokrilna vrata kojima je kor povezan sa nivoom 1. sprata gimnazije i sjemeništa.

Centralni prostor u crkvi predstavlja naos, čija širina odgovara širini narteksa, a dužina iznosi 8,80 m. Naos i kor su pokriveni jedinstvenim oslikanim ravnim stropom, iznad kojeg je smještena ostava umjetnina i druge prostorije na 2. spratu(40).

Sa zapadne strane naosa i kora postavljena su ukupno četiri lučno završena prozora dimenzija 80 x 260 cm gdje su postavljeni vitraži. Sa istočne strane naosa, u nivou prizemlja se nalaze dvokrilna vrata kojima je crkva povezana sa hodnikom u prizemlju i sakristijom, a iznad se postavljeni prorezi u zidu kojima je ostvarena vizuelna veza između crkve i hodnika 1. sprata.

Naos je povezan sa polukružno završenom apsidom ukupnih dimenzija 5,70 m (širina) x 5,10 m (dubina) pomoću tri kamena stepenika, iza kojih je postavljen kameni oltar pravougaone osnove na postolju visine 1,00 m.

Na istočnoj strani apside pozicionirana su jednokrilna vrata kojima je omogućen direktan pristup sakristiji. Sa bočnih strana se nalazi po jedan lučno završeni prozor dimenzija 70 x 190 cm na kojem su postavljeni vitraži. Strop svetišta je ravan i oslikan.

Fasade Samostana predstavljaju simetrične historicističke kompozicije, sa izuzetkom zapadne fasade. Fasade su malterisane, a prizemlje je odvojeno od spratova iznad linearnim vijencem, a bočne strane su blago izbačene u odnosu na centralni dio fasade(41).

U središtu južne fasade nalazi dvokrilni ulazni portal sa lučnim nadsvjetlom dimenzija 160 x 310 cm, a sa strana po sedam dvokrilnih prozora sa lučnim nadsvjetlom dimenzija 80 x 205 cm. Na bočnim stranama fasade, smještena su po tri prozora, s tim što je na zapadnoj strani umjesto centralnog prozora postavljen ulazni portal crkve, istog oblika i dimenzija kao i centralni ulaz.

U središnjem dijelu fasade u nivou 1. sprata, nalazi se pet parova polukružno završenih dvokrilnih prozora dimenzija 80 x 195 cm. Na bočnim stranama se nalaze još po tri polukružno završena prozora istog oblika i dimenzija.

U nivou 2. sprata nalazi se ukupno 16 dvokrilnih prozora pravougaonog oblika dimenzija 80 x 170 cm. Nivo potkrovlja je odvojen linearnom strehom, a isturene bočne strane fasade su završene timpanonima koji su u srednjem dijelu prekinuti tornjevima gdje su smješteni zvonici. Tornjevi su završeni šatorastim krovovima i križevima, ispod kojih su postavljeni polukružno završeni prozori zvonika.

Sjeverna fasada je u kompozicionom smislu slična južnoj, s tom razlikom što se na njoj nalaze isključivo prozori pravougaonog oblika, a timpanoni na bočnim stranama nisu prekinuti tornjevima(42). U središtu kompozicije se nalaze dvokrilna vrata dimenzija150 x 210 cm, a sa strana po šest dvokrilnih prozora dimenzija 80 x 205 cm. Na 1. i 2. spratu u centralnom dijelu se nalaze stubišni prozori iste širine kao i ulazna vrata, a sa strana po šest prozora istog oblika i dimenzija kao u prizemlju.

Istočna fasada predstavlja simetričnu bočnu fasadu na kojoj se u nivou prizemlja, 1. i 2. sprata nalaze po 32 pravougaona otvora sa nadsvjetlom dimenzija kao i na sjevernoj fasadi. Od toga, na bočnim stranama se nalaze po dva prozora, a izuzetak predstavljaju bočni prozori u nivou 1. sprata, koji su polukružno završeni. U nivou potkrovlja na sjevernoj strani se nalaze krovni prozori.

Zapadna fasada je prolazom prema unutrašnjem dvorištu podijeljena na sjeverni i južni dio. Na južnoj strani se nalazi bočna fasada crkve, gdje se nalaze 4 lučno završena prozora dimenzija 80 x 260 cm(43), kao i 1 prozor istog oblika na apsidi dimenzija 70 x 190 cm. Sjeverni dio u oblikovnom smislu predstavlja nastavak sjeverne fasade, gdje se u nivou prizemlja, 1. i 2. sprata nalazi po 12 pravougaonih prozora istih dimenzija kao i na sjevernoj fasadi(44).

U pogledu materijalizacije, svi nosivi zidovi zgrade Samostana, od prizemlja do potkrovlja su građeni od opeke. Zidovi crkve Sv. Bonaventure u nivou prizemlja su građeni u kombinaciji kamena i opeke. Temeljnji zidovi su izvedeni u suhozidu. Širina vanjskih zidova iznosi 65 cm, s tim da se ta širina na gornjim etažama smanjuje. Izuzetak predstavljaju vanjski zidovi dogradnji iz druge polovine XX vijeka, gdje debljina zidova iznosi do 40 cm.

U unutrašnjosti, podužni i poprečni nosivi zidovi su iste debljine (65 cm), a pojavljuju se i zidovi debljine 40 cm, 20 cm i 15 cm. Vanjski i unutrašnji zidovi su malterisani i bojeni.

Unutrašnja stepeništa su kamena sa obrađenom kovanom ogradom i drvenim rukohvatima. Podovi najvećeg dijela kružnih hodnika su prekriveni kamenim pločama savremene izrade, kao i veći dio stepeništa. Pod crkve je također kameni, savremene izrade. Podovi ostalih prostorija su izvedeni u zavisnosti od namjene. Đačke spavaone, profesorski apartmani, učionice, zbornice i đačka kapela su prekriveni vinilom ili itisonom, kupatila i trpezarije keramikom, pod u biblioteci je drveni originalni, potkrovlje je prekriveno zaribanim betonom, a djelimično su očuvane originalne tavele.

Krovna konstrukcija je drvena, a krov je pokriven crijepom. Izuzetak čini krov apside koji je pokriven bakrenim limom. Vanjske terase su prekrivene pločama od vještačkog kamena.

Unutrašnja i vanjska stolarija su drvena, s tim da su u unutrašnjosti dobrim dijelom sačuvane originalne pozicije vrata.

            Istočno od samostanske zgrade se nalazi zgrada Konvikta, čiji tloctni oblik nalikuje slovu „L“. Spratnost objekta iznosi Sut+P+3+Potkrovlje, s tim da su spratne visine objekta, unutrašnjom preraspodjelom prostora početkom XXI vijeka, smanjene kako bi se dobila etaža više(45). U objektu se nalazi gimnazija poluotvorenog tipa, s tim da se u dijelu objekta nalazi internat. Ulazi u objekat se nalaze na sjevernoj i južnoj strani, a na krajnjoj sjevernoj tački nalazi se i ekonomski ulaz u suteren, gdje su smješteni đačka kuhinja i trpezarija. U prizemlju se nalaze učionice, kabineti i izložbeni dio. Na prvom spratu se nalaze učionice i đačka kapela, dok se na 2. i 3. spratu, kao i u potkrovlju nalaze spavaone. Sve etaže su međusobno povezane dvokrakim stepeništem. Kompletan enterijer, krov kao i unutrašnja i vanjska stolarija su zamijenjeni bravarijom ili PVC-om stolarijom savremene izrade.

Sjeverozapadno od Franjevačke gimnazije se nalazi Dom Svetog Ante, gdje je smještena fiskulturna sala, koja služi i za održavanje kulturnih manifestacija. Tlocrtna osnova je pravougaona, spratnost objekta iznosi Sut+P+Potkrovlje, a ulaz se nalazi sa sjeverne strane. Objekat je građen opekom, a fasade su malterisane. Krov većeg dijela objekta je dvovodni sa sjemenom postavljenim u smjeru istok – zapad.

Zapadno od cjeline Samostana se nalaze pomoćni objekti i kuća časnih sestara, a sjeverno se nalazi poljoprivredno zemljište i ekonomat sa staklenicima i drugim pomoćnim objektima.

Zidne slike Marka Antoninija

Svod Crkve sv. Bonaventure oslikao je početkom XX vijeka Marko Antonini (Gemona, 07.09.1849. – Zagreb, 25.05.1937)(46). Zidne slike, četiri tonda sa središnjim prizorom Sv. Franjo u slavi, izvedene su u neobaroknom maniru.

Tondo s prikazom sv. Ivana Kapistranskog, gornji istočni ugao stropa – svetački lik prikazan je dok stoji sa križem u desnoj i zastavom koja se vijori u lijevoj ruci. Njegova masivna figura ispunila je veći dio tonda, ali se krajolik sa samostanom u pozadini jasno vidi.

Tondo s prikazom sv. Jakova Makrijskog, donji istočni ugao stropa – svetac je također prikazan u stojećem stavu (od koljena). Desnom rukom drži vrč, a lijevom je prigrlio štap. U njegovoj pozadini je oblačno nebo u nijansama smeđe boje.

Tondo s prikazom sv. Klare, gornji zapadni ugao – svetica je prikazana stojeći pogleda usmjerenog prema posmatraču. Desnu ruku stavila je na grudi, a lijevom drži kandilo. Prizorom preovladava taman kolorit kojemu se suprotstavlja intenzivna žuta svjetlost kandila.

Tondo s prikazom sv. Josipa, donji zapadni ugao – prizor je u predjelu lica sveca prilično oštećen, a s obzirom na tretman pozadine čini se da nije dovršen, boja je nanesena, ali nije oblikovana u forme koje sliče oblacima kako je učinjeno u ostalim prizorima. Pogled sveca je oboren, u desnoj ruci drži granu ljiljana, a lijevom pridržava plašt.

Sv. Franjo u slavi, središnji prizor – kompozicija je vertikalno postavljena. Sv. Franjo prikazan je u trenutku uznesenja. Iz njegovih dlanova i stopala izbijaju snopovi svjetla, a s njegove desne i lijeve strane, te pod nogama, nalaze se anđeli koji nose oblake na kojima lebdi. U samom vrhu kompozicije još su tri glavice anđela. Kolorit je izmijenjen usljed utjecaja atmosferilija, ali je očigledno da su boje bile intenzivne jer i danas prizorom dominiraju žuti snopovi svjetla, te plavetnilo neba.

Zbirka slika starih majstora

1. KRIŽNI PUT

Autor: nepoznati srednjoevropski autor

Vrijeme izrade: početak XVIII vijeka

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 50 x 42 cm

Opis: u visočkom samostanu je sačuvano osam prizora iz ciklusa Križni put. Platna se čuvaju u samostanskoj riznici, bez okvira, a vremenom su pretrpila značajna mehanička oštećenja (platna su pocijepana). Osnovne značajke kolorita koje podrazumijevaju intenzivne crvene plave i zelene tonove su očuvane. Kompozicija je uvijek vertikalno postavljena sa temom prizora u prvom planu.

Očuvani prizori:

1. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
2. Veronika pruža Isusu rubac
3. Isusa svlače i napajaju žučju
4. Isusa pribijaju na križ
5. Isus umire na križu
6. Isusa polažu u grob
7. BOGORODICA U MOLITVI

Autor: nepoznati autor

Vrijeme izrade: početak XVIII vijeka

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 42 x 34 cm

Opis: kompozicija je vertikalno postavljena, a centralni lik je Bogorodica u molitvenoj gesti sklopljenih dlanova. Lice joj je blago nagnuto prema desnom ramenu, a pogled je oboren prema tlu. Prizorom preovladava plava boja njene odore. Pozadina je izvedena u nijansama smeđe boje na način da ponavlja luk aureola. Slika je u dobrom stanju sa diskretnim okvirom.

3. BOGORODICA S DJETETOM

Autor: nepoznati venecijanski autor

Vrijeme izrade: početak XVIII vijeka

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 41,5 x 48 cm

Opis: u središtu vertikalno postavljene kompozicije nalazi se Bogorodica koja u naručju drži malenog nagog Isusa. Bogorodica je svoju lijevu ruku položila na prsa. Prizor je statičan, likovi su prikazani u spokojnoj komunikaciji pogledima. Prizorom preovladavaju tamniji tonovi, te je Isusovo svijetlo tijelo posebno istaknuto. U donjem lijevom uglu pozadine nazire se krajolik. Slika je u dobrom stanju i nije uokvirena.

4. SVETA MAGDALENA

Autor: nepoznati autor

Vrijeme izrade: XVII vijek

Tehnika: ulje na dasci

Dimenzije: 53 x 45 cm

Opis: iako znatno oštećena slika se doima kao izuzetno vrijedno djelo. Kompozicija je vertkalno postavljena. Sv. Magdalena prikazana je od pasa naviše u žutoj haljini sa zlatnim ogrtačem, a desni dio tijela (rame i prsa) je otkriven. Svetica je prikazana u blagom desnom poluprofilu sa rukama na prsima, pogleda usmjerenog prema nebu. Njenu ženstvenost slikar naglašava dugom, zlatnom kosom, a glava joj je okružena tankom aureolom. U donjem desnom uglu nalazi se lobanja na koju je naslonjena otvorena knjiga. Jedini detalj u pozadini koji se jasno razaznaje jeste Raspeće koje se nalazi Svetici slijeva.

5. SVETI ANTE S ISUSOM

Autor: nepoznati srednjoeuropski slikar

Vrijeme izrade: početak XVIII vijeka

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 48 x 36 cm

Opis: kompozicija je vertikalno postavljena, a sam prizor pomjeren je u lijevi dio kadra. Sv. Ante je prikazan kako sjedi za pisaćim stolom, u desnom profilu u trenutku vizije. Maleni, nagi Isus lebdi na oblaku, a sv. Ante ga dodiruje svojim lijevim obrazom. Pod Isusovim nogama je ljiljan i otvorena knjiga. Slika je u izuzetno lošem stanju “dio slikanog sloja je otpao, a veći dio boje i grunda je labilan. Nosivo platno je trošno i oštećeno, očuvani slikani sloj je prekriven žućkastim nanosima laka i prljavštine.”(47)

6. UZNESENJE BOGORODICE SA SVETIM IVANOM KRSTITELJEM I SVETIM JOSIPOM

Autor: nepoznati autor

Vrijeme izrade: XVIII vijek

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 50 x 40 cm

Opis: kompozicija je vertikalno postavljena. Centralni lik je Bogorodica raširenih ruku i pogleda usmjerenog prema nebu. Njoj sdesna nalazi se sv. Ivan Krstitelj nagih prsa, s križem, pogleda usmjerenog prema Bogorodici koja lebdi u nebo okružena oblacima. S njene lijeve strane je sv. Josip koji kleči. Ispod oblaka se nazire plavo nebo, a u pozadini Bogorodičina tijela je žuta svjetlost. “Slika ima oštećenja slikanog sloja i kredne preparacije, dio slikanog sloja je otpao u donjem dijelu i po rubovima, veći dio preostale boje je labilan. Nosivo platno je oštećeno.”(48)

7. SVETO RODBINSTVO – BOGORODICA S DJETETOM, SVETI JOSIP, SVETA ANA I SVETI JOAKIM

Autor: fra Miho Ćuić (Tomislavgrad, Županjac, Županj-potok, Duvno, oko 1750 – 1809)

Vrijeme izrade: 1795. godina

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 120 x 83 cm

Natpis/potpis: desni donji ugao slike/fra Miho Cuich a.d. 1795.

Opis: “U formatu okomito postavljena pravokutnika s lučnim zaključkom prikazano je pet likova. Bogorodica sjedi slijeva s djetetom Isusom u krilu, a on u ljevici drži globus koji Ga identificira kao kralja svijeta. Bogorodica je okrenula ružu prema gledatelju i podignula je visoko kažiprstom i palcem kao da pokazuje stabljiku bez trnja i raskošni blijedocrveni cvijet. Uvjerljiva i svježa gesta mlade žene skriva dugu ikonografsku tradiciju »ruže bez trnja«, Marijina simbola, »jer je ona po drevnoj tradiciji bila izuzeta od svih posljedica iskonskoga grijeha.«Iza Bogorodice stoji Sv. Joakim, njezin otac, a do njega Marijin zaručnik i Isusov zemaljski otac, sv. Josip. Dva muškarca ikonografski razlikujemo po dobi (Joakim je stariji od Josipa), a Josip je dodatno identificiran atributom, procvjetalim štapom koji prisjeća na apokrifnu pripovijest o Zarukama Marijinim.”(49)

8. PORCIJUNKULSKI OPROST

Autor: Paulus Antonius Senser (1716 – Pečuh, Pécs 08.01.1758)(50)

Vrijeme izrade: 1753. godina

Tehnika: ulje na platnu

Dimenzije: 206 x 161 cm

Natpis/potpis: desni donji ugao / Paul Senser Pinxit

Opis: Porcijunkulski oprost je jedino signirano djelo Paulusa Antoniusa Sensera, te je početna tačka za definiranje njegovog opusa u čemu su najviše doprinijela istraživanja historičarke umjetnosti Mirjane Repanić Braun. „Slika iz Visokog ima sve ključne elemente predaje o Porcijunkuli – ukazanje Isusa i Marije sv. Franji koji od njih traži potpuni oprost za vjernike, anđele u gloriji od oblaka, ruže nastale od kapljica krvi koje simboliziraju svečevo iskušenje i dobivenu bitku s đavolom te brata franjevca koji je bio svjedokom božjeg obećanja.“(51) Format je okomito postavljeni pravougao, a dimenzije i segmentni završetak upućuju na zaključak da je slika naručena kao oltarna pala. Protagonisti prizora postavljeni su dijagonalno, a u podjeli prostora jasno se razaznaju dva plana – prednji, s likovima vizije Isusom i Marijom, sv. Franjom i masivnim anđelom s ružama u donjem desnom uglu platna; pozadina otkriva mjesto događaja, te doprinosi postizanju dubine prizora. Kolorit je izražajan, prizorom dominiraju intenzivnija crvena i plava boja. Slika je restaurirana krajem osamdesetih godina i u dobrom je stanju.

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Po podacima dobijenim od strane Zavoda za zaštitu spomenika Federalnog ministarstva kulture i sporta(52), Franjevački samostan sa crkvom i gimnazijom u Visokom su bili evidentirani, ali ne i upisani u registar spomenika kulture.

4. Istraživački i konzervatorsko–restauratorski radovi

Na cjelini Samostana Sv. Bonaventure u Visokom od izgradnje početkom XX do sredine XX vijeka vršeni su uglavnom radovi redovnog održavanja.

Godine 1959. nakon što je sakristija crkve proširena, a nad njom izgrađen oratorij, koji je kasnije adaptiran za potrebe smještanja „Etnografske zbirke“, izvršeno je bojenje fasada kompletnog objekta.

Godine 1967. nakon što je Franjevačka gimnazija dobila nazad kompletnu zgradu, izvršeni su radovi redovnog održavanja objekta.

U periodu 1968/74., izvršena je adaptacija kuhinje i dogradnja trpezarije. Ponovo je uvedeno centralno grijanje, popravljen je krov, a na cijelom objektu izmijenjen je malter. Izvršena je izmjena instalacija. Dvorište je podijeljeno na ekonomski i ukrasni dio. Ekonomski dio je popločan betonskim pločama, a ukrasni je pretvoren u travnjak sa rastinjem.

Godine 1985/86. izvršeni su obimni radovi u enterijeru Samostana i crkve, a uređeno je unutrašnje dvorište i ekonomski dio. Radovi preuređenja enterijera crkve su podrazumijevali postavljanje kamenih ploča na podu, bojenje zidova, izmjenu stolarije i mobilijara. Izvršena je adaptacija dijela objekta gdje su smješteni profesori, i tada su opremljene sobe apartmanskog tipa. U potkrovlju iznad sjemenišnih prostorija uređene su sobe, a na hodnicima u čitavoj zgradi postavljen je mramor. Izvršena je i adaptacija kuhinja i trpezarija.

Godine 2002. izvršena je izmjena vanjskih prozora zgrade Samostana, uveden je lift u objekat, izvedena je savremeno opremljena kuhinja, izvršeno je popločanje dijela objekta kamenim pločama, preuređenje određenog broja učionica i spavaona. Prodor kapilarne vlage u crkvu i južni dio objekta je riješen posebnom tehnikom koja podrazumijeva horizontalno sječenje vanjskih zidova iznad temelja i ubacivanje vodonepropusnog materijala.

5. Sadašnje stanje dobra

Samostan sa crkvom nalazi se u vrlo dobrom stanju. Nakon radova iz 2002. godine najvećim dijelom je spriječen prodor vlage u objekat, a radovi redovnog održavanja su besprijekorni.

Na fasadama su vidljiva manja oštećenja, posljedica granatiranja iz posljednjeg rata u BiH (period 1992/95). Na pojedinim pozicijama na krovu, što se pogotovo odnosi na mjesta gdje su naknadno postavljeni krovni prozori, zabilježeni su ograničeni prodori atmosferske vlage. Prodor kapilarne vlage iz temeljnih zidova spriječen je u zoni crkve i južnog dijela objekta, ali su na ostatku objekta radovi obustavljeni zbog nedostatka finansijskih sredstava.

6. Specifični rizici

–          Negativni utjecaji kapilarne i atmosferske vlage.

III – ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

1960. Vremensko određenje (dobra nastala od prahistorije do 1960. godine)
1961. Umjetnička i estetska vrijednost
1962. Kvalitet materijala
1963. Proporcije

iii.         Kompozicija

1. Vrijednost detalja
2. Vrijednost konstrukcije
3. Simbolička vrijednost
4. Sakralna vrijednost
5. Tradicionalna vrijednost

iii.         Vezanost za rituale ili obrede

1. Značaj za identitet grupe ljudi
2. Ambijentalna vrijednost
3. Značenje u strukturi i slici grada
4. Objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja
5. Izvornost
6. Oblik i dizajn
7. Materijal i sadržaj

iii.         Namjena i upotreba

1. Položaj i smještaj u prostoru
2. Jedinstvenost i reprezentativnost
3. Djelo vrhunskog umjetnika ili graditelja
4. Cjelovitost
5. Fizička cjelovitost (kompaktnost)
6. Zaokruženost (kompletnost)

Sastavni dio ove odluke su:

–          Imovinsko-vlasnička dokumentacija

–         Kopija katastarskog plana broj 557 (Veliko polje), k.o. Ozrakovići (18); Razmjera 1:1000 izdata 21.05.2012. godine od strane Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Visoko, Zeničko-dobojski kanton, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

–         Zemljišnoknjižni izvadak sa za zemljišnu parcelu br. 557 (Veliko polje), k.o. Ozrakovići, Općina Visoko, broj z.k. uloška 169 općina Visoko, Nar. Br. 041-0-Rz-12-000 815od 23.05.2012, izdalo Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove Općinskog suda u Visokom, Zeničko-dobojski kanton, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

–          Dokumentacija o prethodnoj zaštiti dobra

–         Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sklopu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj 07-40-4-2995-1/12 od 17.04.2012. godine.

–          Fotodokumentacija

–         Historijske fotografije – Arhiv Samostana Sv. Bonaventure u Visokom, Visoko, 2012. godine.

–         Historijske fotografije – Sarajevski list br 100, 23.VIII 1900, Sarajevo – Ibrahim Krzović. Arhitektura Bosne i Hercegovine, 1878.-1918. Sarajevo: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 1987, 89.

–         Fotografije postojećeg stanja kompleksa, uradio arhitekta Adi Ćorović, mart 2012. (fotografisano digitalnim fotoaparatom Sony DSC – H10).

–         Fotografije postojećeg stanja, uradila arh. Aida Bucalović, mart 2012. (fotografisano digitalnim fotoaparatom Sony DSC – H10).

–          Tehnička dokumentacija

–         Nacrti tlocrta Samostana i crkve Sv. Bonaventure (novo stanje) i projekat uređenja enterijera crkve, Sarajevo, juni 1986. godine – Arhiv Samostana Sv. Bonaventure u Visokom, Visoko, 2012. godine.

–          Ostala dokumentacija

–         Josip Delić, Branka Pavazza. Prijedlog konzervatorsko–restauratorskih radova s troškovnikom za umjetnine iz zbirke Franjevačkog samostana i franjevačke klasične gimnazije – Visoko. 2006. godina.

Korištena literatura

Tokom vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom, korištena je sljedeća literatura:

1985. Ančić, Mladen. Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan u srednjevjekovnoj Bosni. Sarajevo: Institut za istoriju, Prilozi, br. 21, god. 20, 1985.

1987. Krzović, Ibrahim. Arhitektura Bosne i Hercegovine, 1878 – 1918. Sarajevo: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 1987.

1987. Likovna enciklopedija Jugoslavije, tom 1 i 2. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, 1987.

1972. Papić, Mitar. Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije. Sarajevo: Veselin Masleša, 1972.

1975. Razni autori. Franjevačka gimnazija Visoko – Povijest, poslanje, poziv. Visoko: Franjevačka gimnazija u Visokom, 1975.

1978. Papić, Mitar. Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Veselin Masleša, 1978.

1995. Razni autori. Franjevci i katolici Visokoga i okolice za turske vladavine. Sarajevo: Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, sveska III, 1995.

2000. Fra Gavran, Igmacije. Vrata u život, Uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Sarajevo: Svjetlo riječi, 2000.

2003. Odluka o proglašenju Arheološkog područja Mile – Krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići – Visoko, nacionalnim spomenikom Bosne I Hercegovine, na sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika održanoj jula 2003. godine u Sarajevu

2007. Lovrić, Stjepan. Franjevačka gimnazija i sjemenište u Visokom. Visoko: Franjevačka klasična gimnazija, Kadije Uvejsa 4, 2007.

2008. Repanić-Braun, Mirjana. Paulus Antonius Senser (1716 – 1758), Prvi barokni slikar u Osijeku. Osijek: Galerija likovnih umjetnosti, 2008.

2009. Školstvo u BiH u austrougarskom periodu (1878 – 1918), Arhiv BiH, mart 2009.

2011. Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Građevinske cjeline školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Sarajevu nacionalnim spomenikom, na sjednici Komisije održanoj marta 2011. godine u Sarajevu.

2011. Cvetnić, Sanja. Barokni defter. Zagreb: Leykam international, 2011.

2012. Web stranica Franjevačke provincije „Bosna Srebrena“ – Provincia OFM S. Crucis – Bosna Aregentina, Sarajevo

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/odgoj-i-obrazovanje/franjevacka-klasicna-gimnazija-isjemeniste.html 21.03.2012.

(1) Mladen Ančić, Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan u srednjevjekovnoj Bosni, Sarajevo: Institut za istoriju, Prilozi, br. 21, god. 20, 1985. godina

(2) Fra Igmacije Gavran, Vrata u život, Uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, Sarajevo: Svjetlo riječi, 2000, 19; Razni autori, Franjevci i katolici Visokoga i okolice za turske vladavine, Sarajevo: Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, sveska III, 1995, 9-32.

(3) Fra Igmacije Gavran, Nav. djelo, Sarajevo, 2000, 21, 22.

(4) Do prelaska u Visoko škola je imala svega 3 razreda sa tridesetak đaka. Sve troškove su snosili sami franjevci, jer tadašnja vlast nije priznavala niti pomagala ovu školu.- Stjepan Lovrić, Franjevačka gimnazija i sjemenište u Visokom, Visoko: Franjevačka klasična gimnazija, Kadije Uvejsa 4, 2007, 5 -10.

Cilj koji su bosanski franjevci sebi postavili bio je vrlo visok: dostići druge austrijske škole kakva je bila npr. Nadbiskupska gimnazija u Travniku. Ova je odmah, od samog početka, mogla računati s vještim nastavnim osobljem, s dobrom ekonomskom podlogom, s pristojnom školskom opremom te s naklonošću crkvenih i državnih vlasti. – Web stranica Franjevačke provincije „Bosna Srebrena“ – Provincia OFM S. Crucis – Bosna Aregentina, Sarajevo

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/odgoj-i-obrazovanje/franjevacka-klasicna-gimnazija-isjemeniste.html

21.03.2012.

Put iz Kreševa u Guču Goru đaci su prešli djelimice na saonicama, djelimice pješke. – Razni autori, Franjevačka gimnazija Visoko – Povijest, poslanje, poziv, Visoko: Franjevačka gimnazija u Visokom, 1975, 15.

(5) Razni autori, Visoko, 1975, 9.

Stjepan Lovrić, Franjevačka gimnazija i sjemenište u Visokom, Visoko: Franjevačka klasična gimnazija, Kadije Uvejsa 4, 2007, 11.

Treba reći da je po austrougarskim propisima iz 1879. godine, bila predviđena mogućnost postojanja privatnih i konfesionalnih osnovnih škola, pored državnih škola – Mitar Papić, Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Veselin Masleša, 1978, 116.

(6) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 9.

(7) Početkom naredne 1899. godine austrougarske vlasti su osporile već izdato pismeno odobrenje gradnje. Provincijal Ćurić bilježi sumnju da je vlast tražila druge oslonce za svoju politiku. Zapreku je predstavljala i spora naplata (od Carigrada) prodatog samostana Svetog Jurja u Galati, od kojeg je novca građen objekat u Visokom. – Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 10.

(8) Ibrahim Krzović, Arhitektura Bosne i Hercegovine, 1878.-1918, Sarajevo: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 1987, 118

(9) Fra Igmacije Gavran, Nav. djelo, Sarajevo, 2000, 23.

(10) Godine 1914. u Bosni i Hercegovini su postojale gimnazije u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci koje su finansirane od strane austrougarske vlasti, dok je ona u Travniku uzdržavana od strane Isusovaca. Franjevačka gimnazija u Visokom počela je dobijati državnu pomoć tek 1910. godine. – Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 18.

(11) Mjesto kapelice je prvobitno bilo na sjeveroistočnom, zatim na sjeverozapadnom dijelu objekta. Uređenje je izvršeno tek sedamdesetih godina XX vijeka. – Fra Ignacije Gavran, Vrata u život, Sarajevo: Svjetlo riječi, 2000, 112.

(12) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 20.

Dobar prikaz ciljeva i sredstava odgoja u ovoj ustanovi pružaju Pravila za pitomce Franjevačkog sjemeništa u Visokom koje je usvojio Profesorski zbor u Visokom, a odobrio ondašnji provincijal fra Josip Markušić 1. X. 1930. Ta se pravila, ponešto ublažena i prilagođena našim prilikama, ugledaju na srodna pravila za franjevačke sjemeništarce u Njemačkoj i Nizozemskoj..– Web stranica Franjevačke provincije „Bosna Srebrena“ – Provincia OFM S. Crucis – Bosna Aregentina, Sarajevo

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/odgoj-i-obrazovanje/franjevacka-klasicna-gimnazija-isjemeniste.html

21.03.2012.

(13) Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sklopu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj 07-40-4-2995-1/12 od 17.04.2012. godine

(14) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 13.

(15) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 17

(16) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 12.

(17) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 20.

(18) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 21.

(19) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 13, 14.

(20) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 23, 24.

(21) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 24.

(22) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 24.

(23) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 23, 24.

(24) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 27.

Uz Franjevačku gimnaziju u Visokom postoji i Franjevačko sjemenište. Ono je s njom usko povezano, ali je ipak zasebna ustanova, jer djeluje kao internat. Početkom druge polovine XX vijeka vlasti su i Gimnaziju nazivale “Sjemenište”, ali je prigovor tadašnjeg direktora gimnazije o neprikladnosti naziva uvažen.– Web stranica Franjevačke provincije „Bosna Srebrena“ – Provincia OFM S. Crucis – Bosna Aregentina, Sarajevo

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/odgoj-i-obrazovanje/franjevacka-klasicna-gimnazija-isjemeniste.html 21.03.2012.

(25) Početkom prve decenije XXI vijeka poprsje je ukradeno. Nakon pronalaska, utvrđeno je da je rad uništen, ali je sačuvan u dijelovima

(26) Razni autori, Nav. djelo, Visoko, 1975, 24-26.

(27) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 29 – 31.

(28) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 13, 14.

(29) Stjepan Lovrić, Nav. djelo, Visoko, 2007, 31.

(30) Pristup cjelini je omogućen sa južne strane iz ulice kadije Uvejsa, s tim da su odvojeni ulazi prema zgradi Samostana i prema Konviktu.Zgrada Samostana sa unutrašnjim dvorištem i crkvom Sv. Bonaventure se nalazi na jugu uz ulicu kadije Uvejsa. U neposrednoj blizini, sa zapadne strane se nalaze pomoćni objekti (garaže, radionice) i kuća časnih sestara. Sjeverno se nalazi obradivo zemljište sa staklenicima, ekonomskim objektima i Dom Svetog Ante. Istočno u odnosu na zgradu Samostana se nalazi igralište i zgrada Konvikta.

(31) Svi objekti cjeline su rotirani prema zapadu, ali će se radi preglednosti opisa koristiti izraz južni umjesto jugozapadni

(32) Dio izgrađen 1900. godine.

(33) Dio izgrađen 1900. godine.

(34) Dio izgrađen 1913. godine, s tim da se prema unutrašnjem dvorištu nalazi dogradnja iz 1968, širine 9,40m

(35) Dio izgrađen 1913, odnosno 1953. godine

(36) Prema unutrašnjem dvorištu se nalazi još nekoliko ulaza kojima je omogućen direktan pristup južnom, istočnom i zapadnom dijelu objekta.

(37) Trpezarija je izvedena nasuprot ostalih prostorija, prema unutrašnjem dvorištu, a njene dimenzije iznose 9,40 x 13,20 m.

(38) Pored istočnog stepeništa, početkom XXI vijeka instaliran je lift.

(39) Izuzetak predstavlja dogradnja zapadnog dijela objekta iz 1953. godine, koja je spratnosti P+1, a koju čine četiri prostorije kojima se pristupa iz centralno postavljenog stepeništa.

(40) Iz tog razloga zvonik u nivou potkrovlja nije direktno povezan sa korom.

(41) Bočne strane, na oba kraja su u nivou prizemlja završene niskim tornjevima dimenzija 80 x 80 cm, na čijim se vrhovima nalaze četverovodni pokrovi sa križevima.

(42) Na timpanonima se nalaze po dva manja polukružno završena prozora dimenzija 60 x 110 cm

(43) Iznat tih prozora, u nivou 2. sprata ostatka objekta se nalaze četiri pravougaona prozora dimenzija 80 x 170 m

(44) U nivou prizemlja se nalazi jedan prozor manje. U nastavku, prema jugu, nalazi se prizemni nastavak sa četiri prozora različitih veličina i oblika.

(45) Prizemlje i 1. sprat su većim dijelom građeni od originalnog materijala – opeke, dok su 2. i 3. sprat građeni suvremenim materijalom – blok opekom.

(46) U Hrvatsku je došao na pozvi grofa Nugenta 1874. godine. Izveo je zidne slike u dvorovima i crkvama na Trsatu, Oroslavlju i Zagrebu (zagrebačko kazalište). Izradio je i brojne slike u franjevačkim crkvama širom BiH. Vidi: Likovna enciklopedija Jugoslavije, Tom 1 A-J. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, 1987, 113.

(47) Josip Delić, Branka Pavazza, Prijedlog konzervatorsko-restauratorskih radova s troškovnikom za umjetnine iz zbirke Franjevačkog samostana i Franjevačke klasične gimnazije – Visoko, 2006. godina.

(48) Ibid.

(49) Sanja Cvetnić, Barokni defter, Zagreb: Leykam international, 2011, 44-47.

(50) Slikar Paulus Antonius Sensera (Antonius iz Pečuha) djeluje od ranih 40-tih godina XVI vijeka. Središta njegove djelatnosti (radionice) su, prema arhivskim podacima, Osijek i Pečuh. Njegova djela su identificirana u zbirkama gradova Slavonije ali i samostana franjevačke provincije Bosna Srebrena: Porcijunkulski oprost, 1753, Visoko, samostan Sv. Bonaventure; Marija Viktorija, oko 1753. i Annunziata, Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska. Vidi: Mirjana Repanić-Braun, Paulus Antonius Senser (1716. – 1758), Prvi barokni slikar u Osijeku, Osijek: Galerija likovnih umjetnosti, 2008.

(51) Usp. Mirjana Repanić-Braun, Paulus Antonius Senser (1716 – 1758): Prvi barokni slikar u Osijeku, Osijek: Galerija likovnih umjetnosti, 2008, 72, 73.

(52) Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sklopu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj 07-40-4-2995-1/12 od 17.04.2012. godine.