Otvorenjem izložbe “Suputnik bosanske povijesti – Hommage dr. fra Ignaciju Gavranu (1914. – 2009.)” u Visokom danas počinje dvodnevna manifestacija posvećena velikom čovjeku, franjevcu fra Ignaciju Gavranu, koja će se održati pod nazivom “Dani dr. fra Ignacija Gavrana”. Manifestaciju, kojoj će ovo biti prva godina održavanja, organiziraju Franjevački samostan sv. Bonaventure Visoko i Zavičajni muzej Visoko, pod pokroviteljstvom Općine Visoko i u suorganizaciji produkcijske kuće “Magazin plus” i Gradskog kina Visoko.
Visoko, očito, nije zaboravilo svog počasnog građanina fra Ignacija Gavrana, velikog čovjeka koji je, kako kažu, bio čuvar memorije, štoviše i sam memorija zajednice. Nije lako nabrojati sve knjige koje je pokojni fra Ignacije objavio, časopise koje je uređivao, pobrojati generacije koje je u 68 godina profesorskog rada odgojio. Govorio je sedam stranih jezika, studirao teologiju, filozofiju i povijest umjetnosti kod velikih autoriteta, postigao doktorat znanosti i postao jedan od najznačajnijih intelektualaca svoje, Franjevačke provincije Bosne Srebrene i domovine. Visoko se ovim čovjekom ponosi. Tako dvodnevna manifestacija počinje izložbom čiji je autor muzejski savjetnik prof. Senad J. Hodović, inače direktor Zavičajnog muzeja Visoko, a nastavlja se misom zadušnicom u 18.30 sati u Franjevačkom samostanu. Sutrašnji program sadrži okrugli stol o životnom djelu dr. fra Ignacija Gavrana, koji će se u 17 sati održati u velikoj dvorani Općine Visoko, a okupit će povjesničare, povjesničare umjetnosti, znanstvenike i profesore, pa će o fra Ignacijevom bogatom i plodnom životnom putu s nekoliko aspekata govoriti Željka Čorak, Dubravko Lovrenović, fra Stjepan Pavić, fra Ivan Nujić, dr. Enver Bektaš, prof. Senad J. Hodović i Alen Kristić. Program završava sutrašnjim koncertom međureligijskog zbora Pontanima iz Sarajeva u Gradskom kinu u Visokom.
Dugogodišnja tradicija
“Ja sam Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja Visoko, rođeni Visočanin, čija je obitelj ovdje već 240 godina domicilna, odnosno ja potječem iz stare visočke obitelji”, kaže nam ponosno Senad Hodović, autor izložbe kojom će danas u 17 sati u Zavičajnom muzeju Visoko početi ova manifestacija. Hodović ovom rečenicom nije bez razloga počeo razgovor o fra Ignaciju Gavranu jer, kaže, ima i emotivne, osobne razloge zašto se kao građanin, a ne samo kao direktor Zavičajnog muzeja Visoko, uključio u ovaj projekt. Ti razlozi su, rekli bismo, jednostavni, ali zapravo temeljni, razlozi koji određuju život jednog pojedinca. Pokojni otac Senada Hodovića bio je obućar koji je desetljećima radio za potrebe franjevačkog sjemeništa u Visokom – učenicima, studentima i profesorima je pravio cokule, torbe, apostolke itd. Otac mu je bio izuzetno dobar majstor, pošten i cijenjen čovjek. No, tu nije kraj. I njegova majka ima desetljetnu vezu sa sjemeništem. Pokojna sestra Kristofora iz visočkog samostana godinama je davala presade cvijeća majci Senada Hodovića, rođenoj Sarajki koja se udala u Visoko.
“Moja je majka imala dva cvjetnjaka. Kad je ona ostarjela, ja sam išao u samostan i donosio pelcere. Ovo što govorim je nekom možda neobično, ali to je vrlo važno kad govorim o emotivnom aspektu odnosa nas Visočana i franjevačkog sjemeništa, odnosno crkve sv. Bonaventure u Visokom”, kaže nam Hodović. Ni tu nije kraj njegove veze sa sjemeništem. Veza sa samostanom, osim preko roditelja, nastavila se i preko njega samog. On je kao student, jednako kao i ogroman broj Visočana, ali i ne samo Visočana, obilno koristio fundus profesorske knjižnice samostana u Visokom. Upravo je fra Ignacije Gavran bio knjižničar Franjevačke klasične gimnazije u Visokom više od šezdeset godina, povećavši fond knjiga s petnaest tisuća na više od šezdeset tisuća, a oblikovao je arheološku i etnografsku zbirku u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, obje značenjem daleko nadmašuju okvire svoje institucije.
“Ja sam u samostanskoj knjižnici bio u povlaštenom položaju jer sam uvijek dobivao knjige, a da nisam morao ostaviti osobnu iskaznicu jer su me svi poznavali, ali sam uz fra Ignacijevu pomoć izgradio jedan osebujan, korektan, ljudski, lijepi odnos prema knjizi. No, nisam samo koristio knjige iz knjižnice, nego sam naučio puno, puno toga – što je zapravo knjiga, što ona znači, kako je treba čuvati, kako se treba ophoditi prema znanju uopće. Dakle, moje osobno iskustvo je izuzetno pozitivno i raznoliko”, objašnjava nam Hodović.
Ponosni što su čuvali samostan
O odnosu Visočana prema samostanu govori i podatak da je za vrijeme agresije na BiH u samostanu bilo samo četvero ljudi – dva fratra i dvije časne sestre: fra Filip Zubak, fra Pavo Vujica, pokojna sestra Kristofora i sestra Tarzicija Vujčić, prisjeća se Hodović. Kad bi pala granata, Visočani su samostanu krpili krov.
“Mi Visočani smo jako ponosni na to da smo sačuvali samostan i da nikad ni jedan prozor nije pukao”, kaže. Midhat Hajdarević, Hodovićev bivši učenik, prije godinu dana i više došao je na ideju da se na jedan način obilježi sjećanje na fra Ignacija Gavrana, a ove je godine i sam Hodović ‘upeo’ sve snage da se Dani fra Ignacija Gavrana i organiziraju, a ove su godine i uspjeli u tome. Hodović je autor postavke izložbe kojom počinje današnje manifestacija.
“Želja nam je da damo jedno ljudsko hvala fra Ignaciju koji ima veliki, nemjerljiv značaj za nas Visočane, i ne samo za Visočane, u smislu širenja ljubavi, poštovanja knjige i znanja uopće. Inače, fra Ignacije je bio tip osobe koji je uvijek šetao s učenicima i uvijek nailazio na topao prijem nas Visočana”, kaže Hodović.
Hommage fra Ignaciju
Izložba zauzima tri velike dvorane u Zavičajnom muzeju u Visokom, a Hodović kaže da nije imao mnogo vremena za detaljno proučavanje cjelokupnog opusa fra Ignacija Gavrana, jer mnogo je toga znao, ali je tek sad vidio da ima mnogo oblasti u kojima je fra Ignacije djelovao, a za koje nije znao. Prva tema postavke su knjige i objavljena djela, odnosno pisana riječ. To su knjige koje je fra Ignacije napisao, zatim objavljeni eseji, članci, studije, kritike, kako u BiH, tako i u inozemstvu. Tu su i fra Ignacijevi rukopisi, opaske (zabilješke) i uz to i djela objavljena i na drugim jezicima te djela u kojima je fra Ignacije redaktor, lektor, urednik, prevoditelj itd. Zatim je predstavljen njegov pedagoški rad u gimnaziji, njegov svećenički rad još od kada je primljen u red franjevaca 1931., a 1938. je imao mladu misu, pa sve do zlatomisnika i njegova 90. rođendana. Na izložbi će biti predstavljene i njegove osobne stvari, kojih nema mnogo – jedan drveni križ, nekoliko limenih stvari, jer je fra Ignacije rođeni Varešak, a Vareš je poznat po lionici, zatim iskaznice, osobni dokumenti…
“Tu su i diplome i priznanja, a za mene kao Visočanina jako je važno reći da smo mi 2007. fra Ignacija Gavrana proglasili počasnim građaninom Visokog i posebna vitrina će biti s poveljom Grada Visokog. Kad se govori o fra Ignaciju, mi ovdje imamo još franjevaca koji su ostavili duboke tragove u Visokom, ali su rijetki ljudi koji su u našem gradu živjeli 60 godina koliko je fra Ignacije proveo u Viskom”, kaže Hodović ponosno.
Intelektualna i moralna vertikala
Mnogi kažu da danas vlada kultura zaborava. Izuzetno je važno imati jednu ovakvu manifestaciju i sjećati se velikih ljudi, iz jednostavnog razloga, kaže Hodović, jer je vrlo mali broj ljudi u našoj zemlji značaja kakav je imao fra Ignacije Gavran, intelektualne i moralna, kako kažu dobri Bošnjani, vertikala, gromada.
“Svakako da se danas više priča o negativnostima, o diobama. Život je težak, nizak je standard, puno je ružnih stvari. Ja imam 57 godina, ali pripadam duhu i vjeri gdje se vjera živi, a ne priča se puno o njoj; ja pripadam ljudima koji u strahu i ljubavi prema Bogu ne smiju ništa loše o drugom pomisliti, a kamoli uraditi. Dakle, nemamo mi puno ljudi kao što je bio fra Ignacije Gavran. Ima ih, ali im ne posvećujemo dužnu pozornost jer nam se čini da nemamo što naučiti, a možemo itekako stalno učiti od takvih ljudi”, kaže Hodović na kraju.
Čovjek koji je život posvetio radu
Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene dr. fra Ignacije (Mijo) Gavran rođen je u Varešu 1914., a preminuo je 24. studenoga u 96. godini, 2009., nakon teške bolesti u Visokom. Studirao je teologiju u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju na sveučilištu u Breslavi i Ljubljani (1934. – 1941). U Ljubljani je i diplomirao i postigao doktorat iz filozofije. Pohađao je jednu godinu i Likovnu akademiju u Zagrebu. Predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu (1944. – 1945.), a kasnije je (1945. – 1950.) nastavio predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, uglavnom filozofiju i crkvenu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je usporedno predavao i na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim svojih struka (filozofije i povijesti umjetnosti), predavao je i druge predmete: hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski (fakultativno). Bio je ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1967. do 1976. i knjižničar Profesorske knjižnice od 1942. do 2006. Obnašao je službu definitora Provincije od 1961. do 1967. Osim suradnje u periodičnim časopisima i manjih studija, objavio je već danas epohalne knjige, među kojima su monografije – “Bludna psovka” (1962.), “Veliki likovi povijesti umjetnosti” (1969.), “Lucerna lucens?” (1978.), te priredio izdavanje franjevačkih ljetopisa 18. st. – “Ljetopis sutješkog samostana” (1979.), “Ljetopis Nikole Lašvanina” (1981.) i “Ljetopis kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića” (1984). U izdanju Svjetla riječi izdao je četiri knjige “Putovi i putokazi” (1988. – 2003.) te knjigu “Suputnici bosanske povijesti” (2007.). Također je izdao udžbenike za psihologiju i logiku. Prevodio je također s raznih jezika. Od devedeset šest godina života, fra Ignacije Gavran franjevac je sedamdeset i osam, a svećenik sedamdeset i dvije godine. Uzorno poštujući pravila, razvijao je sebe u službi zajednice franjevačke, kršćanske i ljudske.
Piše: Andrijana Copf